Bila je večer. Iz Jennine sobe, kroz prozor, se moglo vidjeti zvijezdano nebo i polumjesec koji je, laganom svijetlošću, osvijetljavao njenu sobu. Prozor je bio otvoren, pa su se u daljini čulo kukanje sova i ćukova, a zrikavci u blizini njene sobe, u travi njenog dvorišta ili na raznim vazama cvijeća koje je imala na terasi, ili možda sa visokog rasvijetalog trešnjinog stabla, također, u blizini njene sobe.
Djevojka se miškoljila u krevetu. Bila je nemirna jer je sanjala noćnu moru. Osjećala je kako netko trči za njom, a kroz tijelo joj je prolazio užasan osjećaj kojeg se bojala. Čula je svoje preplašeno, teško i duboko disanje, te srce koje je kucalo toliko brzo da je pomislila kako bi joj mogao eksplodirati ili stati u jednom trenutku. Bojala se onog osjećaja i htjela se probuditi, ali kao da joj netko to nije dopuštao, kao da joj je netko zalijepio kapke kako ih ne bi mogla otvoriti i pobjeći nekome.
Kako se, u snu, okretala, trčajući, ugledala je osobu u daljini. Bio je mrak, pa ga je mogla vidjeti samo kad bi stao ispred bandere. Trčao je prebrzo da bi ga mogla vidjeti kako treba, pa je pogledala ispred sebe i samo nastavila trčati. Bojala se. Užasno se bojala za sebe, a srce joj je kucalo još brže nego prije dok je počinjala sve teže i teže disati. Htjela je pobjeći nekamo, htjela se sakriti, ali nije mogla, nije znala gdje. Okrenula se i bio je ispred nje.
Naglo je otvorila oči proderajući se. Gledala je oko sebe. Htjela se uvjeriti kako je samo sanjala, kako joj se ništa neće dogoditi. Čula je ubrzane korake kako dolaze prema njenoj sobi, pa se ukočeno okrenula prema njima dok joj je srce još ubrzano kucalo. Netko je otvorio vrata, a ona je poskočila od straha. Upalilo je svijetlo. Na ulazu je stajala visoka žena u kasnim tridesetim godinama. Jenna je dosta ličila na nju, ali ona žena je imala kraču tamnu kosu, pa je izgledala puno starije od nje iako je bila prekrasna, nježnog i rumenog lica, te istih boju očiju kao ona.
„Dobro si, Jenna?“ –upitala ju je nježnim glasom.
„Jesam, mama.“ –klimnula je glavom. „Samo nočna mora!“
„Ona ista?“
„Da...“
„Dušo, sanjaš ju otkad si bila mala!“
„Znam, mama! I ja bi htjela da prestane, ali ne želi...“
„Nadam se da jednom i hoće.“
„I ja isto...“
„Sigurno si dobro?“
„Da. Ne brini se. Idi odmoriti!“
„Ako ti nešto zatreba, znaš gdje je moja soba.“ –nasmiješila joj se, zijevnula i izašla iz sobe zkasivši svijetlo.
Jenna je duboko uzdahnula. Otkad je bila mala sanjala je da je netko proganja i zbog toga je uvijek odlazila psihijatrima kako bi razmotrili slučaje zbog kojih toliko često ima isti san, ali nitko nije mogao potvriti da je to zbog dječjeg šoka, što je bilo nemoguće jer je sve bilo odlično u njenom životu.
Uzdahnula je i dignula sa kreveta, nakon čega je otvorila vrata terase i sjela na stolicu prekriživši noge. Noću se često znala buditi, pogotovo ako je imala nočne more, pa je uvijek sjedila na terasi i uživala uz lagani povjetarac kao i onu večer. Gledala je u zvijezdano nebo i zamišljeno ga promatrala, pokušavajući shvatiti zašto sanjala svaki put isti san i što bi to trebalo znaćiti. Pomalo se živcirala zbog toga jer je pod hitno htjela saznati istinu i što joj je san htio reći.

Pospano je otvorila svoje oči. Bila je jako umorna jer je zaspala u ranu zoru, a spavala je otrpilike samo četiri sata. Dignula se i otišla otvoriti vrata terase koju je zatvorila kako bi lakše mogla zaspati. Maknula je prvo duge roze zavijese, pa joj je sunce onemogučilo vid na nekoliko sekundi, ali to nije predugo trajalo. Otvorila je vrata i izašla na laganom, ugodnom i pomalo hladnom vjetru. Udahnula je svijež zrak i osmijeh joj se pojavilo na licu. Sunce je već bilo visoko na nebu, niti jednog oblaka nije bilo na vidiku, a razno pjevušenje ptica joj stvaralo mirnu, ugodno i melodičnu atmosferu.
Nasmiješenog lica se okrenula i ušla u sobu, pa je skinula pidžamu sa sebe, uzela je drugu odjeću i otišla se istuširati.
Nakon što se istuširala je pjevušeći silazila niz stepenice. Zaustavila se na zidu punu slika i nasmiješila se. Njena obitelj je bila jako velika, skladna i sretna iako se desila nesreća kad je ona još bila mala. Njen stariji brat Austin je nestao bez traga kad je imao devetnaest godina, a njoj je bilo samo šest. Nitko nije znao gdje je, što se dogodilo s njim, pa su ga proglasili nestalim i nakon godinu dana prekinuli potragu za njim iako se njen otac, koji je bio uspješan poduzetnik i često je izostajao od kuće zbog posla, trudio da ga nastave tražiti.
Nije ga se previše sjećala pošto su sjećanja na njega izblijedila, ali znala je koliko joj je nedostajao, koliko ga je voljela i osjećala se dobro uz njega. Uzdahnula je i spustila se niz stepenice.
Čula je korake iz dnevnog boravka, pa je provirila i ugledala mamu kako čisti lijepo i moderno uređen boravak. Jenna se uvijek čudila kako se njenoj majci uvijek dalo toliko čistiti i kad nije bilo potrebno što se cijela kuća sjajila, ali predpostavljala je da to tako kod kučanica.
„Dobro jutro, mama!“ –uzvratila je i sjela na mekani, ugodan i tamno crveni trosjed.
„Hej, Jenna!“ –nasmiješeno se okrenula majka prema njoj, pa je sjela preko puta nje. „Kako si? Bolje?“
„Zašto ne bi bilo dobra?“ –zbunjeno će Jenna.
„Pitam zbog sna.“
„Valjda sam se navikla kroz godine.“
„Voljela bih da prestaneš sanjati te gluposti!“
„I ja isto, ali nema veze.“
„Hočeš li mi posuditi svoj Nissan?“ –upitala ju je majka. „Moj se pokvario, pa trebam nazvati automehaničara da prođe po njega.“
„Nema problema.“ –odgovorila je nasmiješeno Jenna.
„Sigurno ti danas neće trebati?“
„Ne brini se, neće. Imam Karry, Rogera ili Stevena, pa će netko od njih prolaziti po mene ili jednostavno mogu pješke!“
„Jenna, znaš da ne volim da po noći ideš pješice, jelda?“
„Znam, mama!“
„Obečaj mi da će te netko odbaciti doma ili ćeš nazvati mene da dođem po tebe!“
„Ma obečajem, mama. Nemoj se brinuti bez veze!“
„Znaš kakava sam. Ne želim da ti se nešto dogodi!“
Jenna se nasmiješila, dignula i sjela kraj nje, pa su snažno zagrlila. Znala je koliko se njena majka uvijek brine za nju pogotovo nakon što joj je jedan sin nestao i nije željela da se i kćerki nešto dogodi. Nikada nije preboljela Austinov odlazak, pa je Jenna pokušavala biti što bolja, poslušnija i ne praviti probleme kako ju ne bi rastužila.
Pozdravila ju je i popela se na kat, te ušla, ponovno u svoju sobu. Legla je na krevet i zamišljeno gledala u strop. Roger joj se onog jutra nije javljao, a inače bi joj poslao i preko noći i čim bi se probudio. Bila je zabrinuta za njega i, kad je htjela podignuti slišalitu telefona, koji joj je stajao kraj kreveta, zazvonio je.
„Da?“ –podignula je slušalicu.
„Hej, hej, Jenna!“ –veselo je zahihotala Karry s druge strane slušalice.
„Dobro jutro, Karry!“
„Kako si mi?“
„Malo sam umorna. Ti?“
„Ma dobro. Spavala sam odlično skoro cijelu noć!“
„Lijepo. Drago mi je zbog tebe!“
„Idemo danas u disko, jelda? Pa ipak je zadnja subota prije početka nastave!“
„Sumnjala si da ne bi htjela ići?“
„Ma ne. To je samo bilo retoričko pitanje! Idemo na more?“
„Preskočit ću...“
„Zašto?“
„Spavala sam samo četiri sata i htjela bi se naspavati bolje ako večeras mislomo ludovati!“
„Opet onaj glupi san?“
„Ma da.“
„Baš me zanima zašto ga toliko sanjaš!“
„I mene, vjeruj mi.“
„Dobro. Pustit ću te da se odmaraš!“
„Hej, hoćeš doći danas ti po mene? Mama treba moje auto!“
„Naravno da hoću. Nazovem te kasnije, pa se dogovorimo, ok?!“
„Može. Čujemo se. Pusa!“
„Pusa, slatkice!“
Jenna je spustila slušalicu, zijevnula i okrenula se prema terasi. Gledala je kako roze zavijese lagano vijore na vijetru, pa je polako počela zatvarati oči sve dok nije mirno usnula.