Jenna je sjedila u sobi. Kohip joj je dao najljepšu sobu koju je ikada mogla vidjeti. Bila je dosta velika, moderno uređena i mirisala je na lavadu. Posjećala ju je na mamin miris kojeg je uvijek stavljala u njenu sobu kako bi uvijek bila mirišljava.
Imala je veliki bračni krevet s nekoliko debelih i mekanih jastuka sa svilenim pokrivačima. Voljela je često ležati ispod debelih deka, osjećati nježnost i izležavati, ali naravno, uvijek razmišljajući o tome kako i kada izvesti taktiku koju je pripremila sa prijateljima, ostalim vampirima.
Pošto nije osjećala hladnoću niti toplinu, vrata terase su večinom bila otvorena i lagane, nježne zavijese boje perle su vijorile na jakom vjetru. Kuća se nalazila duboko u šumi, a ondje je najviše puhalo i kad se nevrijeme nebi približavalo gradu.
Djevojka se dignula s kreveta, približila terasi i izašla na nju podignuvši pogled prema tmurnom i tamnom nebu. Spustila je onda pogled na jezero kraj kuće. Pogledala je oko sebe i, pošto nikoga nije bilo, skočila je na tlo i polako je odlazila prema jezeru koje je svijetlucalo u daljini. Stala je kraj njega i zastala je uživati u zimskom hladnom povjetarcu i uz ugodnu atmosferu. Iako je imala što je željela, nije se osjećala dobro, nije joj bilo ugodno pošto je htjela biti uz Treya, a ne uz Kohipa i promatrati osobu, koju je obožavala, s drugom djevojkom.
„Jenna?“ –uzvratio je Kohip približavajući se. „Tražio sam te.“
„Došla sam se prošetati.“ –odgovorila mu je promatrajući u jezero koje se ljuljuškalo na vjetru.
„Dobro si?“
„Jesam. Zašto?“
„Izgledaš mi zamišljeno.“
„Sve je u redu. Nemoj se brinuti!“
„Sigurna si?“
„Jesam...“
„Mogu ti nešto pružiti što bi te razveselilo?“
„Možda možeš.“ –okrenula se prema njemu. „Htjela bih se malo prošetati do grada pošto sam već tjedan dana samo ovdje. Možeš li mi posuditi auto?“
„Mogu.“ –klimnuo je i izvadio ključ iz džepa. „Samo pazi na sebe. Dobro?“
„Uvijek. Hvala!“ –nasmiješeno je uzela ključeve. „Vidimo se!“
Nasmiješio joj se, a djevojka se laganim hodom udaljila od njega osmijehom na lice. Trebala se udaljiti od one kuće, šume i razmisliti što dalje činiti. Požurila je prema garažama i otvorila velika teška vrata.
U međuvremenu je Kohip gledao u nju. Kem se pojavio iza njega i ozbiljno ga je promatrao.
„Prati ju!“ –rekao je.
Kem je klimnuo glavom i nestao u samo nekoliko sekundi.

Jenna se vozila u crvenom Cabrioletu, dugim, tihim i usamljenim cestama. Promatrala je retrovizor i gledala iza sebe kako bi bila sigurna da ju nitko ne prati. Imala je osjećaj kako joj Kohip ne vjeruje, pa je morala biti oprezna. Stala je na papučicu gasa i požurila cestama što je brže mogla. Parkirala se ispred kuće i izašla iz auta, pa je potrčala prema ulazu i otvorila ga. Utrčala je u kuću.
„Austin?!“ –viknula je.
„Jenna?“ –David je provirio iz kuhinje.
„Gdje je Austin?“ –upitala ga je.
„Na katu. Zašto?“
„Vrijeme je!“
David je ozbiljno pogledao u nju, a niti ona nije skidala onaj zabrinuti pogled s lica.

Djevojka se vozila cestama, ušla je u šumu i nastavila se voziti puteljkom s kojeg je izašla. Gledala je na retrovizor kako ju Austin i ostalo društvo prati iz daljine. Trebali su sve to obaviti što su brže mogli. Drhtala je pomalo pošto ju je bilo strah jer nije znala da li će im plan uspjeti ili neće. Parkirala se u garažu, zaključala je auto i požurila u kuću. Otvorila je vrata i nastavila hodati dugim hodnicima. Bili su pusti. Pomalo se brinula zbog toga jer nije shvaćala kako to da nikoga nigdje nije bilo, a večinom su zaštitari stajali na svakom ulazu.
Slegnula je ramenima i, u pomalom strahu, nastavila je hodati svojim putem. Znala je da bi se trebala javiti Kohipu da se vratila, pa je požurila u prostoriju za primanje osoba. Predpostavila je da se ondje nalazi. Požurila je korak, pomalo potrčala i otvorila vrata. Kohip je sjedio za svojom velikom crvenom foteljom. Uzdahnula je pokušavajući se smiriti i zakoračila je u sobu, zatvorivši vrata za sobom, pa mu se pomalo približavala.
„Vratila si se?“ –dignuo se sa stolice i spustio niz malene stepenice.
„Jesam.“ –klimnula je glavom.
„Kako je bilo?“
„Opuštajuće.“
„Dugo nisi dolazila.“
„Rekla sam ti da ću se ići prošetati gradom, pa sam onda otišla kraj mora. Obožavam more, pa sam mislila da bi mi to moglo odvratiti misli!“
„Kakve misli?“
„Ma... Mislila sam kako... Kako bi možda prestala razmišljati o glupostima koje su me zabrinjavale!“
„A koje su to gluposti?“
„Nije bitno. Rekla sam da su to... gluposti!“
„Jenna...“ –pogledao ju je ozbiljno Kohip.
„Molim?“ –upitala ga je osmijehom.
„Lažeš!“ –rekao je.
„Što?“ –zbunjeno će djevojka. „Zašto bi ja tebi trebala lagati?“
„I ja se pitam.“
„Pa kako onda možeš pomišljati takve gluposti? Kohip... valjda ne misliš da ti stvarno lažem?“
„Ne mislim... Znam!“
„Molim?“
„Jenna!“ –proderao se. „Ne pravi budalu od mene!“
„Ne pravim budalu od tebe. Što ti je?!“ –nadodala je Jenna.
„Glupačo...“ –Kohip je bijesno pljusnuo Jennu.
Imao je jaku ruku, prejaku da bi se uopče mogla zadržati na nogama, pa je pala na pod i proklizila čistim i skliskim pločicama, udarivši u zid. Uhvatila se za glavu i, kad je pogledala ruku, shvatila je da krvari. Podignula je pogled prema Kohipu, koji joj se bijesno približavao, i u strahu ga je promatrala. Bilo ju je strah i bojala se. U trenutku kad ju je želio podignuti s poda, netko je razvalio vrata. Okrenuli su se i ugledali Davida kako reži na njega pokazivajući velike očnjake. Izgledao je bijesno.