Pokušala mu je pobjeći, ali bio je brži nego što je očekivala. Okrenuo ju je prema sebi, udario njenim tijelom nekoliko puta u zid i bacio ju na pod, a ona je slomljeno gledala u njega. Plakala je iako ju ništa nije boljelo. Ponovno ju je podignuo sa poda i udario u zid njome, uhvatio ju za grlom i podignuo ruku u zrak. Jenna je vidjela kako ima panđe.
„Trey, sjeti se!“ –proderala se. „Volim te!“
Njene zadnje riječi su odjeknule šumom, a djevojka je imala oči. Nije mogla gledati kako ju voljeni dečko ubija, ali začudila se kad nije osjetila bol, pa ih je polako otvorila. Ugledala je Treya u istoj pozi, ali imao je zbunjeni izraz lica u kojem je mogla vidjeti strah.
Trey je polako pustio njeno grlo, ali i dalje je zbunjeno gledao u nju. Odjednom se se u njegovoj glavi ponavljivale scene otkad je prvog trenutka ugledao Jennu i koliko je bio sretan s njom. Odmahivao je glavom i, sklonivši panđe, uhvatio se za glavu dok je djevojka začuđeno gledala u njega. Trey je počeo glavom udarati od zid, a ona se tada preplašila.
„Prestani!“ –vikala je. „Ozlijedit ćeš se! Prestani!“
Potrčala je k njemu, a on je polako klizio prema podu. Podignula mu je glavu prema njemu, a niz njegovo lice je silazila gusta, hladna krv. Djevojka je imala suze u očima. Nije ga željela vidjeti onakvog i bolila ju je scena kojoj je upravo prisustvovala.
„Jenna...“ –promrmljao je gledajući u nju.
„Trey?“ –začuđeno će ona. „Znaš tko sam?“
„Kako ne bi znao...“ –polako je podignuo ruku i stavio ju na njeno ledeno lice.
Djevojka je osjećala suze niz lice, pa ga je snažno zagrlila ne ispuštajući ga iz zagrljaja. Bio je to ponovno Trey, njen Trey koji ju nikada nije želio ozlijediti.
„Nemoj plakati...“ –uzvratio je tiho, ne ispuštajući je, također iz zagrljaja.
„Bila sam tako zabrinuta, Trey!“ –pogledala ga je i nježno podragala po licu. „Mislila sam da nikada više neće ništa biti kao prije!“
„Tako mi je drago što te vidim....“
„Žao mi je, Trey...“
„Zbog čega?“
„Što sam te napustila! Nisam htjela, ali mislila sam kako je to potrebno!“
„Krivo si mislila!“
„Htjela sam te zaštititi!“
„Znam!“
„Ne mogu vjerovati da... da si napokon dobro!“
„Jenna...“ –prekinuo ju je. „Nisam dobro!“
„Molim?“ –Jenna je zbunjeno pogledala u njega. „Kako to misliš?“
„Imam osjećaš da ću se ponovno pretvoriti u onog drugog Treya!“
„Nemoguće!“
„Moguće je! Osjećam... promjenu! To nije dobro, Jenna...“
„Moram te odvesti odavdje!“
„Ne, Jenna, ne!“ –prodrmao ju je. „Moraš... moraš me ubiti!“
„Što?!“ –proderala se uplakano. „Jesi li ti normalan?!“
„Jenna, mogla bi nastradati!“ –uzdahnuo je. „Moraš me ubiti!“
„NE!“ –viknula je i dignula se sa poda. „Neću ti ništa napraviti, jasno?! JASNO?!“
„Jenna!“ –proderao se na nju. „Rekao sam ti što trebaš učiniti! Moraš me slušati!“
„Ne, ne i ne!“ –derala se uplakano. „Ima nade da nećeš ostati onakav zauvijek! Ima nade, stvarno!“
„Tako si tvrdoglava!“ –uzdahnuo je i snažno ju zagrlio. „Zbog toga te i volim!“
„Volim i ja tebe. Ne želim te izgubiti... ne opet!“ –odmahnula je glavom snažno ga grleći.
„Slušaj me!“ –Trey ju je pogledao ozbiljno. „Moraš otići odavdje!“
„Ne... zašto?“ –zbunjeno će Jenna.
„Znaju da si ovdje!“ –gledao je u dugi tunel i ponovno okrenuo glavu prema njoj. „Čujem da dolaze!“
„Ne idem bez tebe!“ –rekla je odlučno. „Nećeš me natjerati!“
„Ne želim da te ozlijede!“ –nastavio je grubim glasom, a odjednom se uhvatio za glavu.
„Što ti je?“ –upitala ga je zabrinuto.
„Glava me boli!“ –uzvratio je. „Imam... imam loš predosjećaj! Mislim da... vračam se na staro, Jenna! Moraš otići!“
„NE!“ –odmahnula je glavom suznih očiju.
„Jenna, ne budi glupa!“ –prodrmao ju je. „Kad sam onakav te ne prepoznajem! Mogao bi te ozlijediti, a to nikako ne želim!“
„Ne želim te pustiti...“ –niz n jeno lice su klizile suze.
„Znam da ćeš pronaći način da me ponovno vratiš na staro!“ –podragao ju je po licu i obrisao joj suze.
„Obečajem da hoću!“ –uzdahnula je.
„Idi!“ –rekao joj je. „Molim te, idi! Ne želim te ozlijediti!“
„Znam da nećeš!“
„Ozlijedit ću te... Neću znati tko si ni što želiš od mene! Molim te...“ odmahnuo je glavom. „Ako me voliš... otići ćeš!“
Jenna je odmahnula glavom i pogledala ga ozbiljno. Uzdahnula je, a on joj je pokazao prema šumi. Okrenula se i polako udaljila, ali se cijelo vrijeme okretala kao bi ga vidjela. I dalje je gledao u nju, a ona je samo nastavila svojim putem iako nije mogla prihvatiti odlazak.
Stala je, okrenula se i potrčala prema njemu dok ju je on promatrao. Poskočila mu je u zagrjalj, a on ju je podignuo s poda ne ispuštajući je iz stiska, onda ju je spustio na pod i poljubio ju.
Ljubili su se dugo, ne ispuštajući se iz zagrljaja. Ljubili su se kao da im je ono zadnji put, kao da se nikada više neće vidjeti. Nisu se mogli odvojiti jedno od drugoga jer im je previše bilo stalo da odu bez pozdrava.
Kad su se prestali ljubiti, Trey ju je poljubio u nos i ponovno u usta, te je prislonio svoje čelo na njeno. Gledali su se duboko u oči.
„Moraš ići...“ –rekao joj je Trey nježno, ne skidajući pogled s nje i ne puštajući jo ruku.
„Obečajem ti da ću se vratiti po tebe!“ –uzvratila je.
„Znam!“
„I neću odustati od tebe!“
„I to znam, ali budi pametna i... pazi na sebe!“
„Uvijek jesam!“
„Moraš mi nešto učiniti ako te pokušam... ubiti!“
„Znaš dobro da te neću ubiti, Trey.“
„Tako si...“
„Tvrdoglava? To si već ponovio!“
„Jenna...“ –uzdahnuo je. „Volim te.“
„Volim i ja tebe!“ –nastavila je osmijehom.
„Sada idi!“ –nastavio je Trey.
„Dobro...“ –klimnula je glavom. „Uskoro dolazim po tebe!“
„Siguran sam!“ –nasmiješio joj se.
Jenna je spustila pogled, a on joj je podignuo bratu prema sebi. Uzdahnuo je. Djevojka je ponovno plakala. Nije mogla zaustaviti suze. Bolio ju je previše rastanak od njega pogotovo sada kad ju je prepoznao. Polako se udaljila i ispustila njegovu ruku, ali nije prestajala gledati u njega kao niti on u nju.
Jenna je nastavila hodati dalje i okretala se čak i u daljini. Čula je dernjavu, vrištanje uz jaku bol... Znala je da nema više njenog Treya, da se ponovno vratio u neznanca. Suze su joj silazile niz lice i jecala je dok je trčala velikom brzinom šumom, a debele grane su joj šibale po tijelu. Poskočila je na cestu i čula je škripanje, pa se okrenula.
„Jenna!“ –Austin je potrčao iz automobila, a ostali su također izašli iz njega. „Dobro si?“
Ozbiljno ga je gledala dok su suze i dalje klizile njenim blijedim i hladnim licem. Zajecala je jače nego prije, pa ga je snažno zagrlila. Mogla je zamisliti da joj je srce slama, da je užasno boli iako vampiri nisu ništa osjećali... ali ona je osjećala. Bolilo ju je što se morala udaljiti od njega, što se on ponovno pretvorio u lošeg vampira...