Zvonila je budilica u Jennijoj sobi. Pospano je otvorila oči i pogledala na sat, pa je ugledala da je sedam sati prošlo. Dignula se iz kreveta i izašla na terasu. Sunce je već polako zalazilo.
Spavala je skoro cijeli dan, a više nije imala nočnu moru, pa je lakše mogla zaspati.
Promatrala je sunce kako zalazi, ptice kako lete zrakom i pjevuše zrakom, a nigdje u daljini se nije čuo zvuk automobila, pa joj je sve izgledalo savršeno.
Osjećala se dobro i ugodno dok joj je duga kosa vijorila na vjetru, a postajalo je pomalo i hladno, pa se osjećala još bolje pošto je, u zadnjih tjedan dana, bilo pretoplo da bi se moglo biti na otvorenome bez klime ili ventilatora koji ih je mogao hladiti.
Osjećala se slobodnije jer je, u onom trenutku, ništa nije mučilo, niti je previše razmišljala o lošim stvarima pošto nije imala razloga i bilo joj je sasvim dobro.
Ponekad je satima voljela sjediti na terasi, promatrati vrijeme i prirodu jer se osjećala ugodnije i, čak i kad bi ju nešto tištilo, bi joj prizor, kojeg je promatrala, pomagao.
Odjednom se naglo dignula sa stolice, ušla u sobu i podignula mobitel sa stola. Nije dobila niti jednu poruku, a ni poziv od Rogera, pa se polako i brinula za njega. Utipkala je njegov broj mobitela, a bio je isključen i zbog toga se još više zabrinula, pa ga je odlučila nazvati na kučni telefon. Nažalost, ni tamo se nitko nije javljao. Odložila je mobitel na stol, uzdahnula i sjela na krevet, te se nagnula na zid i zamišljeno gledala u vijoreće zavijese nježne boje koje su je umirivale inače, ali u onom trenutku joj nisu pomogle jer ju je Roger zabrinjavao. Molila se da mu se ništa nije dogodilo, ali nije bila sigurna u to jer joj se on inače javljao, a ono je bio prvi dan, u kojem ju nije nazvao.
Dignula se sa kreveta i otvorila je ormar kako bi pronašla što obući jer bi prijateljica Karry trebala za sat vremena doći po nju. Odlučila je obući bijelu majicu s rozim točkama, crnu minicu i bijele balerinke, pa se otišla istuširati.
Kad se obukla, ispeglala je svoju kosu koja je izgledala puno duža nego inače. Našminkala je oči, a pune usne je namazala nježno rozim labellom.
Kad je uzela torbicu i stavila sve potrebno u nju, izašla je iz sobe, spustila se niz stepenice i ušla je u dnevni boravak.
Njena majka je sjedila na trosjedu, gledala televiziju, a kraj nje su stajale iskorištene maramice i puna kutija na stolu. Jenna ju je bolje pogledala i otkrila da joj mama plače. Imala je natečene, crvene oči, te nos također.
„Mama, opet gledaš Armagedon?!“ –Jenna je prekrižila ruke na prsa.
„Da.“ –odgovorila joj je majka.
„Nisam li ti ponovila pedeset puta da ga nesmiješ gledati?!“
„Jesi, ali ne mogu si pomoći!“
„Pa vidiš kakva si kad ga gledaš?! Uvijek plačeš na istom djelu!“
„Znam, Jenna, znam, ali ne mogu si pomoći!“
„Zabranit ću ti da ga gledaš jer si iskomirana četiri sata nakon toga!“
„Ne mogu protiv toga!“
Jenna je odmahnula glavom i uzdahnula. Niti ona nije mogla biti ravnodušna kad bi gledala onaj film. Večinom bi njena majka i ona zajedno plakale, pa je jednoga dana očulila ne gledati ga više jer bi uvijek cmizdrila čak i nekoliko sati nakon toga. Bila je jako osjećajna i sve bi ju rasplakalo.
Čula je trubu automobila, pa je znala da je Karry došla po nju.
„Mama, idem ja!“ –rekla joj je Jenna.
„Zovi ako treba doći po tebe!“ –uzviknula je.
„Hoću, hoću!“ –poljubila ju je i zagrlila. „Vidimo se!“
Jenna joj se nasmiješila i otišla prema izlaznim vratima. Otvorila ih je i ugledala Karryn Jeap ispred njene kuće. Uvijek se čudila kao cura može voljeti muške automobile, ali znala je da je njena prijateljica poseban slučaj.
Nasmiješeno je požurila korak kroz kučno dvorište koje je jako mirisalo na mamino cvijeće, za koje se obožavala brinuti.
„Hej, hej, Jenna!“ –uzviknula je Karry kad je druga djevojka otvorila vrata.
„Hej, Karry!“ –Jenna ju je poljubila u obraz.
„Naspavala si se?“
„Jesam.“
„Ne zvučiš mi najbolje. Što ti je?“
„Roger mi se nije javio, a nije me ni nazvao!“
„I zbog toga se brineš?“
„Pa to je prvi put da se dešava. Uvijek se brinuo za mene, nazovao me... čudno mi je što me baš danas ne zove!“
„Možda je samo sa Stevenom cijeli dan i zaboravio ti se javiti!“
„Nadam se da je samo to u pitanju jer se previše brinem za njega!“
„Ma daj! Zabavi se danas i uživaj. Bez veze se brineš, Jenna! Vidjet ćeš da će danas biti u disku!“
Jenna se okrenula prema njoj, nasmiješila se i nastavila pratiti cestu kojom se vozila. Znala je napamet sve ceste, pošto se svako toliko sama vozila i pokušavala razbistriti misli ili kad je samo željela biti sama.
Karry je stavila njihov najdraži cd, pa su počele pjevati jer su sve pjesme znale napamet i nasmiješeno su se nastavile voziti do diska.

Karry je parkirala automobil na parkiralište, pa su izašle i krenule prema disku. Disko je bio jako velik, na četiri kata i kristalno plave boje, glazba je odjekivala i u daljini.
Dvije prijateljice su nasmiješeno ubrzale korak prema ulazu. Zaštitari, koji su ih poznavali, nasmiješili su im se i otvorili im vrata. Djevojke su im zahvalile, nasmiješile se i mahnule im, pa su nastavile prema ulazu.
Bilo je puno ljudi, kao i inače. Gurale su se do šanka kako bi kupile alkoholno piče i pokušale otkriti gdje se nalaze Steven i Roger. Bilo je malo problema po putu pošto je bilo previše ljudi, pa su se jedva uspjele približiti šanku. Naručile su alkoholno piće i gledale oko sebe nasmiješenog lica i pričajući. Jenna je odjednom ugledala Rogera, ali nije bila nipošto sretna. Zapravo, joj je lice izgledalo shrvano, uništeno, slomljeno... Ljubio se s drugom djevojkom. Bila je šokirana i pomišljala je da to ne može biti istina, ali razuvijerila se tako što si je lupila nekoliko šamara. Karry se okrenula prema njoj i bila je jako zbunjena. Jenna joj je pokazala što je vidjela, a tada je ugledala da Roger šokirano gleda u nju. Odmahnula je glavom i okrenula se, te se počela probijati kroz ljude. Kad se, slučajno okrenula, vidjela je Rogera i Karry kako idu za njom, pa je odlučila požuriti korake i morala je izgurati sve osobe koje su joj dolazile na putu. Napokon je izašla iz diska i počela je trčati. Nije se željela okratati jer je htjela biti što brža i tako im pobjeći. Suze su joj silazile niz lice jer nije mogla vjerovati što je upravo bila vidjela. Pitala se kako je mogla biti tako glupa i vjerovati Rogeru da mu je stalo. Bila je ljuta na samu sebe, bjesna i umirala je od boli. Htjela je da ona bol nestane, da prestane razmišljati o Rogeru i drugoj djevojci, ali nije mogla... Previše joj je značio, previše ga voljela da samo tako pusti onaj događaj sa strane.
Kad je bila dovoljno daleko od diska i od njihove blizine, stala je. Nije bila previše daleko od kuće, ali htjela je hodati što polakše kako bi se smirila, prestala plakati iako sve to nije bilo moguće. Nije mogla vjerovati da ju je Roger prevario, da je bila s njim, brinula se za njega, a on je svo ovo vrijeme bio s drugom.
Čula je zvonjavu mobitela, pa ga je izvadila iz trobice. Ugledala je Rogerov broj, ali spustila mu je slušalicu. Nije htjela progovoriti ni riječ više s njim... Nije ga više htjela vidjeti. Ugasila je mobitel, bacila ga na pod i zgazila, nakon čega je podignula i bacila preko zidića. Više nije htjela znati za njega, a majka se ne bi trebala brinuti za nju pošto će se uskoro pojaviti kod kuće.
Čula je korake iza sebe i okrenula se, pa je u daljini vidjela čovjeka.