U pomalo mračnoj sobi, gdje je samo jedna lampa gorila, ležala je Jenna na krevetu. Grčevi su je hvatali po tijelu i svako toliko bi se ukočila. Bolovi su bili toliko jaki da je željela umrijeti istog trena kako bi prestali. Nije ih mogla podnositi. Bilo joj je užasno hladno iz uz to je jedva mogla disati dok joj je srce ubrzano kucalo i toliko ju je bolilo da je mislila kako bi mogao iskočiti iz njenih prsa istog trena, a ubod na vratiju nije prestajao boljeti, pa se zbog toga grčila i čvrsto stiskala deke ispod kojih je ležala.
Malo se umirila kad je čula otvaranje vratiju i više koraka u sobi. Nije mogla vidjeti tko je ušao, ali znala je da netko stoji kraj nje. Osjećala je to. Pokušavala je otvoroti oči, ali izgledalo je kao da gleda kroz maglu. Treptala je pokušavajući fokusirati pogled, ali nije mogla, pa je zatvorila svoje tamne oči koje su polako gubile sjaj i iris je nestajao, pa su joj oči počinjale izgledati kao ruba bez dna.
Kraj njenog kreveta su stajali David, Kevin i Austin. David je bio dečko koji je ugrizao Jennu, pa ju je odlučio spasiti i povesti sa sobom. Kevin je izgledao mlađe od Jenne, ali bio je jako visok, tamne kose dok su mu oči izgledale kao rupa bez dna, poput Jenninih, na onom blijedolikom licu. Austin je bio stariji od Kevina, ali opet mlađi od Davida. Njegova crna kosa, poput Jennine je bila namještena s gelom, a tamne oči su gledale u nju s blijedim izrazom lica. Poznavao ju je i podsjećala ga na njemu jako važnu osobu, ali nije se mogao dosjetiti gdje ju je već vidio.
Jenna se ponovno počela grčiti dok su je oni promatrali. Grčevi, bol i trnci, koji su prolazili kroz njeno tijelo, su dolazili svaku minuti, pa nije mogla niti stići do zraka, pa je duboko disala i radila čudne zvukove samo kako bi mogla normalno disati. Ništa joj nije pomagalo jer je otrov bio prejak i nije se mogla boriti protiv njega dok je, polako i bolno, putovao njenom krvi po cijelom tijelu.
„Ne znam kako si to mogao učiti!“ –uzdahnuo je Kevin. „Nismo li se dogovorili da nećemo dirati ljude?“
„Jesmo.“ –David je klimnuo glavom. „Ali ona je tako dobro mirisala!“
„Ona je cura, David!“ –Austin se okrenuo prema njemu s ljutitim izrazom. „I dogovorili smo se da ih nečemo dirati. Imamo krv iz bolnice, David!“
„Nisam mogao odoljiti!“ –odmahnuo je glavom. „Mirisala je predobro, a nisam ništa pio. Bilo mi je žao, pa sam ju zbog toga doveo ovdje!“
„Curu dovesti među nama?!“ –nadodao je Kevin.
„Nikad nismo htjeli curu s nama.“ –nastavio je Austin. „I nije da ima previše vampirica jer očito svi idu protiv njega s muškarcima, a ne curama!“
„Nisam ju mogao pustiti da umre, ok?!“ –ljutito će David. „Pomogli smo joj sa onim lijekom, pa bi bolovi trebali prestati za najmanje od dvadeset i četiri sata. Postat će jedna od nas, htjeli vi to ili ne! Učinite li joj nešto, mrtvi ste!“
„David... ne može ostati s nama!“ –nadodao je grubim, ljutitim glasom Austin.
„Ostaje s nama, jasno?!“ –zaprijetio je prstom. „Nemoj zaboraviti kakav si ti bio prije skoro dvanaest godina! Našao sam te polumrtvog na cesti, bačenog sa strane. Da te nisam spasio bio bi mrtav! Vratit ćete se oboje u normalnosti kad pronađemo onog debila i ubijemo ga!“
„Slažem se s tobom, ali opet...“ –uzvratio je Kevin. „Radi se o curi, David!“
„Pa?!“ –zbunjeno će on. „Mislim da je i ona čovjek, zar ne?! Ili mislite kako su samo muškarci centar svijeta?!“
„Mislim da griješiš.“ –Austin se nagnuo na hladni zid koji mu uopče nije smetao jer je i sam on bio hladan, a njih dvoje su se okrenuli prema njemu kako bi čuli što im ima za reći. „Mislim da će nam ova mala stvarati samo probleme!“
„Austin, pretjeruješ!“ –rekao mu je David i prekrižio je ruke na prsa. „Curi ćemo morati pomagati neko vrijeme kako bi prihvatila to što je i naučila se ponašati, ali neće nam praviti probleme!“
„To samo ti misliš.“ –ozbiljno će Austin. „Usporavat će nas! Godinama smo mu na putu i sad će nas ona zaustaviti!“
„Dati ćemo joj vremena neka prihvati to što jest!“ –predložio je Kevin. „Kad prihvati i snađe se, može otići!“
„Ni slučajno!“ –proderao se David. „Ja sam ju doveo do ovog stanja i bit' ću uz nju sve dok njega ne nađemo, jasno?! Ne morate biti uz mene. Nastavit ću svojim putem sam!“
„Znaš da nismo takvi, David!“ –uzdahnuo je Austin. „Nemoj očekivati od nas da budemo jako dobri s njom, ok? Dovoljno je što joj dopuštamo da bude s nama.“
„Hvala!“ –nasmiješio se.
„Ona nam neće zahvaljivati kad se preobrati u vampira.“ –rekao je Kevin.
Otvorio je vrata i izašao, a Austin je odmahnuo glavom i slijedio je prijatelja. Oboje nisu mogli vjerovati što će jedna djevojka biti s njima. Godinama su bili samo njih troje u grupi i nikog drugog nisu željeli s njima, a trudili su se pronaći osobu koja je započela s vampirskim genima kako bi nestao sa svijeta i prestao stvarati sve više vampira.
David je nasmiješeno gledao u svoje prijatelje. Znao je da ipak nisu loše osobe i kako će biti uz nju iako su se ponašali zlobno i bezobrazno prema njoj. Bili su jako dobri, čak i predobri, da bi samo tako napustili djevojku. Vjerovao je kako bi i oni učinili isto što i on, ali ljutio se i živcirao na samog sebe jer si je dopustio ugristi jednu osobu, pogotovo djevojku. Nije to smio učiniti. Dobivali su krv iz bolnice, a on je, bez ikakvog razmišljala trčao za njom, plašio ju i na kraju ugrizao.
Znao je da nije trebalo završiti tako, da ju nije smio ugristi, ali nije niti mogao samo tako pobjeći, nestati od nje i da, onakva ljepotica umre. Znao je da će jedina nada da se ponovno vrati u život biti ta ako dopusti, uz inekciju, da se pretvori u vampiricu.
David je gledao u Jennu, koja je mirno ležala na krevetu. Njena nježna, rumena koža, polako je blijedila, a miris čovjeka je nestajao. Znao je što slijedi, znao je kako sve to ide jer je vidio preopražaj nekoliko puta u životu i osjetio je na svoju kožu.
Jenna je odjednom poskočila. Počela se krčiti i prevrtati, te drhtati ubrzano. David se dignuo sa stolice, na koju je sjedio kraj njenog kreveta, i približio joj se.
Izgledala je kao da pati previše, a po izrazu lica mu je nešto govorilo da želi umrijeti što prije kako bi prestala osjećati igle koje su je probadale, kočenje mišića i otrov u venama. Nije se osjećala najbolje. Sve ju je bolilo i htjela je nestati u onom trenutku. Nije mogla disati. Pokušavala je, ponovno, stići do zraka, ali kao da joj je knedla ostala u grlu i nije ju mogla niti izbaciti niti progudati. Hoptala je.
„Izdrži, malena!“ –David joj je uhvatio ruku, a ona ga je snažno pritisnula. „Možeš ti to! Izdrži!“
Nije znao kako da joj pomogne jer su oni bolovi i procedure inače bili normalni. Znao je da će trebati još nekoliko sati, a da djevojku prestane sve boliti, da ne osjeća više ništa, da se osjeća... prazno, kao što su inače svi vampiri osjećali.
Niz Jennino lice su silazile suze od boli. Nije mogla podnijeti sve ono. Pokušavala je pobjeći od onih osjećaja, ali prejaki za nju, pa se morala prepustiti. Odlučila je umrijeti u mukama. Bila je premorena, krhka i nježna da bi se mogla oduprijeti otrovu koji je, velikom brzinom, prolazio venama po cijelome tijelu i polako ulazio u srce koje nije prestajao udarati poput bibnjara na bubnjevima.Pitala se kad će ta bol nestati, kad će biti slobodna i moći na miru zaspati, nestati s onog svijeta.
David ju je promatrao tužno. Znao je koliko je pogriješio što ju je ugizao dan prije i što ju je pretvorio u vampiricu, ali to je bio jedini način da ona ostane živa.