Jenna je neko vrijeme sjedila u automobilu, na parkiralištu i buljila ispred sebe u ljude koji su prolazili onuda. Bila je šokirana kad je saznala da je Trey nestao i da nitko ne zna gdje je. Bila je jako zabrinuta za njega i odmah je mislila na najgore pošto se bojala da mu se nešto loše moglo dogoditi. Razmišljala je o tome što joj je Monica ispričala i rekla joj kako Trey više nije bio isti dečko nakon što je otišla i osjećala se krivo. Vjerovala je kako mu je previše nedostajala kao što je on njoj jako, pa se rasplakala i prislonila glavu na ruke koje su stajale na volanu. Osjećala se jadno, tužno, glupo i razočaravajuće što mu je to morala napraviti, što se pojavila u njegov život i uništila ga, a tako je uništila i sebe jer ga je previše voljela, voljela ge čak više i od vlastitog života.
Duboko je uzdahnula, podignula glavu i obrisala suze, pa upalila motor i odvezla se s parkirališta. Znala je kako su se ukučani brinuli za nju pošto ju nije bilo više od tri sata. Putem nije prestajala razmišljati o Treyu i pitala se gdje bi mogao biti u onom trenutku, što bi mogao raditi i zašto ga nema, zašto nitko ne zna gdje je. Htjela je osjetiti njegov miris, njegov predivan miris koji ju je stalno pratio. Htjela ga je vidjeti barem još jednom i shvatiti da je dobro, da se bez veze brine.
Nije ni shvatila da je stajala ispred garaže, kod kuće. Trgnula se i odmahnula glavom, a onda je uzela torbe sa suvozačevog praznog sjedala, okrenula se i ugledala Kevina kraj vratiju, pa se proderala i poskočila sa sjedala. Pogledala je u prijatelja i shvatila kako umire od smijeha. Djevojka je odmahnula glavom, otvorila vrata i poskočila iz auta.
„Nisi normalan!“ –ljutito je pogledala u njega.
„Pa zar me nisi vidjela?“ –uzvratio je Kevin, brisajući suze od smijeha.
„Očito nisam!“
„Stajao sam nekih pet minuta kraj tvog prozora, Jenna!“
„Pa rekla sam ti da očito nisam shvatila da si ondje! Uplašila sam se!“
„Oprosti, oprosti!“ –nacerio se. „Daj, da ti pomognem!“
Djevojka je odmahnula glavom i pružila mu nekoliko vrečica, pa se uputila prema ulazu u kuču. Otvorila je vrata i zakoračila unutra, pa je krenula u dnevno boravak gdje nikoga nije bilo, osim upaljene televizije. Stavila je vrečice na prazni trosjed i sjela je kraj njih, te je zamišljeno podignula pogled prema plafonu plave boje. Kad je čula korake se okrenula i vidjela Kevina kako gleda u nju dok je stajao na ulazu u dnevni boravak.
„Gdje su David i Austin?“ –upitala ga je.
„Otišli su do grada!“ –odgovorio je i sjeo na fotelju.
Djevojka je primjetila kako Kevin i dalje gleda u nju. Imao je glavu prisloljenu na ruku i zamišljeno ju je promatrao, također i pomalo upitnim pogledom.
„Što je, Kevin?“ –upitala je osmijehom.
„Reci mi što se dogodilo u gradu.“ –odgovorio je prekriživši ruke na prsima.
„Ma...“
„Gnjavit ću te dok mi ne kažeš, znaš?“
„Namjeravala sam reći, ali trebaš mi prvi dopustiti da stignem do riječi!“
„Oh, oprosti. Pričaj!“
„Srela sam Monicu.“
„Onu tvoju prijateljicu iz Winkona?“
„Da, da, nju! Pričale smo i... rekla mi je da je Trey nestao!“
„Nestao?“
„Da. Nitko ne zna gdje je i gdje bi ga mogli pronaći. Ne javlja im se mjesecima!“
„Bojiš se da bi mu se nešto loše moglo desiti?“
„Da.“
„Imala si vizije o njemu u zadnje vrijeme?“
„Nisam.“
„E, pa onda se ne moraš brinuti za njega! Možda jednostavno neko vrijeme želi biti sam!“
„Strah me, Kevin!“
„Ma kažem ti da se prestaneš brinuti! Sve će biti u redu s njim!“
„Nadam se!“
„Hoćeš, hoće. Samo se nemoj previše brinuti o njemu!“ –namignuo joj je Kevin i dignuo se sa fotelje. „Idemo do grada?“
„Zašto i s kim?“ –pratila je njegove korake pogledom.
„Rekli su mi David i Austin da ih nazovem kad se vratiš doma, pa da zajedno prošetamo gradom!“ –odgovorio joj je.
„Dobro!“ –dignula se sa trosjeda. „Idem samo ostaviti vrečice u sobi!“
Klimnuo je glavom, a ona je izašla iz dnevnog boravka i požurila je korake do svoje sobe kako ju Kevin nebi čekao. Kevin i ona se nisu previše slagali kad su se tek upoznali pošto je on mislio kako će im ona upropastiti sve planove, kao što je i njen vlastiti brat mislio, ali shvatio je da griješi kad je riskirala svoj život da ga spasi, pa su se sprijateljili i večinom provodili zajedničko vrijeme pričajući o raznim stvarima.
Bacila je vrečice na krevet i zalupila vratima, nakon čega je potrčala stepenicama i vidjela Kevina kako drži otvorena ulazna vrata. Izašli su iz kuće, te sjeli u Kevinog crveni Mercedes i krenuli su prema gradu.
Vozili su se cestama i pričali o raznim temama, kao i inače, a onda su parkirali auto kad su stigli na odredište, i polako krenuli prema kafiću u kojem su se morali naći s preostalim prijateljima.
„I bolje si?“ –upitao ju je Kevin.
„Ne mogu lagati.“ –spustila je tužno pogled. „Samo se nadam da je ok i da mu se ništa loše nije dogodilo!“
„Vidjet ćeš da je dobro.“ –obgrlio ju je rukom. „Poludjet ćeš od tolike brige, Jenna!“
„Želim se samo uvjeriti da je dobro. To je sve!“
Ukočila se i uhvatila ga snažno za ruku, a on je zbunjeno pogledao u nju kao i prolaznici. Imala je viziju. Ugledala je djevojku kako trči šumom i bježi od nekoga, netko ju ganja, a ona ne može pobjeći. Vidjela je strah u njenim prekrasnim tamnim očima, a suze nisu prestajale kliziti niz njeno lice.
„Jenna, dobro si?“ –prodrmao ju je Kevin pošto se zabrinuo za nju.
„Kevin, idi po Austina i Davida. Moram... moram spasiti nekoga!“ –potrčala je od njega.
„Jenna!“ –proderao se za njom, ali ona se nije zaustavljala.
Trčala je ulicama pokušavajući shvatiti gdje se nalazi šuma koju je vidjela u viziji. Morala ju je pronaći što prije kako bi spasila onu djevojku, spasila ju najvjerojatnije od iste sudbine koju je i nju dočekala. Nije smijela dopustiti da se još jedna djevojka pretvori u vampiricu, da ne osjeća više osjećaje koje mogu osjećati samo normalni ljudi.
Ugledala je šumu preko ceste, pa je potrčala iako su automobili prolazili, škripili i trubili joj. Nije ju bilo briga. Morala je stići na vrijeme, pa je samo ubrzavala svoju brzinu i nastavila trčati. Ušla je u gustu šumu i čula vrisak. Požurila je kako bi što prije stigla na vrijeme. Ugledala je čovjeka kako drži djevojku za vrat. Bio je to vampir i nije stigla na vrijeme, ali morala je pokušati prekinuti ga.
„Stani!“ –proderala se.
Djevojka, koju je vampir ugrizao, je pala na pod u nesvijesti, a vampir se podignuo sa poda i okrenuo prema njoj. Dobro je poznala one oči, dobro je poznavala ono lice.