Spustila se niz stepenice i izašla s Austinom iz kuće, pa su se provozali kroz susjedstvom. Svi su se okretali za njima i mahali nasmiješeno Austinu, a on ih je, također, osmijehom pozdravljao. Djevojka se čudila tomu pošto nije mogla vjerovati kako se vampiri mogu lako uklopiti u društvu i ponašati se kao obični ljudi. Još više se čudila što je sama otišla s bratom do grada pošto nisu danima pričali, a i nije znala kako bi se mogla ponašati u njegovom društvu pošto se radilo o osobi koju nije vidjela godinama i nije znala o čemu bi mogla pričati s njim.
Začudila se kad su šetali gradom, a on ju je vodio po najboljim trgovinama i kupovao joj puno skupih odjeća samo kako bi bila sretna i osjećala se ugodno. Nije mogla predpostaviti da bi se mogla osjećati ugodno u njegovom društvu jer je on bio dečku i mislila je kako nema pojma o ženskim odjećama niti imao strpljenja kupovati s njom, kao i ostali dečki.
Osjećala se dobro i voljela je taj osjećaj koji joj je prolazio kroz tijelo kad je bila s njim jer je razmišljala kako je njoj brat jako dobar prema njoj iako se nisu viđali godinama. Nedostajao joj je i predpostavila je kako se Austin trudi vratiti izgubljeno, pa se i ona trudila biti dobra prema njemu.

Svanulo je jutro, a kako vampiri nikada nisu spavali, Jenna je sjedila kraj prozora i promatrala vrijeme koje nije bilo lijepo. Bila je tužna. Nije voljela tmurno, tamno i melankonično vrijeme pošto bi se osjećala tužno i voljela bi vidjeti malo sunca iako je znala kako nesmije biti na njemu. Htjela je osjetiti i vidjeti tračak nade, nade koja je možda trebala značiti novi početak boljeg života ili povratak u stari prekrasan život o kojem je stalno razmišljala.
Duboko je uzdahnula i okrenula se prema vratima kad je čula kako ih netko otvara. Austin je provirio i nasmiješeno pogledao u nju.
„Spremna si?“ –upitao ju je.
„Nisam baš.“ –uzdahnula je i pogledala u prozor.
„Šta te mući?“
„Što ako me ne prihvate?“
„Zašto to misliš?“
„Pa... Ipak sam... vampir!“
„I kakve to ima veze? David, Kevin i ja smo vampiri, pa je opet sve u redu.“
„Ne znam, Austin!“
„Vidjet ćeš, Jenna! Prihvatit će te kao što su i nas prihvatili jer nemaju pojma tko smo mi, pa se nemaš zbog čega brinuti!“
„A što ako jednom saznaju?“ –upitala ga je Jenna ozbiljno se okrenuvši prema njemu. „Što onda, Austin?“
„Ne znam, Jenna...“ –uzdahnuo je i odmahnuo glavom. „Do tada ćemo... uživati! Idemo sada!“
Djevojka je uzdahnula i krenula za njim, pa se spustila niz stepenice kad je on već bio u prizemlju. Razmišljala je o tome što joj je brat rekao. Možda bi ga stvarno trebala poslušati i početi uživati sve dok netko ne otkrije tko su oni zapravo. Razmislila je i o tome kako bi možda bilo najbolje pokušati sakriti što duže njihovu tajnu kako bi mogla uživati u novom gradu.
Spustila se niz stepenice i ugledala Kevina i Davida kraj ulaza, a Austin je držao vrata otvorena.
„Što radite ovdje?“ –upitala je zbunjeno Jenna.
„Došli smo te ispratiti.“ –odgovorio je Kevin.
„Ispratiti?“ –nasmiješila se. „Pa nije da idem prvi put u školu!“
„Ipak imamo osjećaj da bismo te trebali ispratiti.“ –nadodao je nasmiješeno David.
„Radite što hoćete!“ –slegnula je ramenima i prošla kraj brata.
„Pazi na sebe!“ –uzvratio je Kevin.
„Ako te itko napadne, nazovi nas, jasno?“ –rekao joj je David.
„Dobro, dobro!“ –nasmiješeno se okrenula prema njima. „Ma bez brige. Valjda mi se ništa strašno neće desiti!“
„Uživaj i pazi na sebe!“ –nadodao je David osmijehom.
Klimnula je glavom i nasmiješila im se, pa im je mahnula pošto je Austin već sjedio u automobilu. Požurila je korak, otvorila vrata Jepa i sjela je na suvozačevo mjesto, pa je pogledala u brata koji joj se nasmiješio. Uzdahnula je, nagnula se, nasmiješivši se i ona njemu, na sjedalo, pa je pogledala ispred sebe. Vidjela je kako David i Kevin i dalje gledaju u nju, pa s počela smijati, odmahnula je glavom i mahnula im.
Prezirala je Davida na početku što ju je pretvorio u vampiricu, ali on je bio jedina osoba koja se brinula o njoj dok su se Austin i Kevin držali podalje od nje, pa mu je odlučila oprostiti pošto joj je rekao da postoji nada da se može vratiti kao normalan čovjek.

Austin je zaustavio auto ispred velike zgrade. Djevojka se okrenula i pogledala ju bolje. Bila je staromodna, duga i visoka ustanova poput onih u američkim filmovima kad su pokazivali druge države.
„To je to?“ –Jenna se okrenula prema njemu.
„To je to.“ –klimnuo je glavom.
„Očekivala sam nešto... bolje!“
„Škola k'o škola, Jenna! Nije ti valjda bitno kako izgleda?“
„Nije, ali... Ma... nema veze!“
„Hoćeš li moći sama ili da idem s tobom?“
„Austin, nemam šest godina!“
„Znam, ali... Brinem se za tebe!“
„Nema razloga, u redu?“
„U redu.“
„Gdje trebam ići?“
„Kod ravnateljice. Njen ured ti je prva vrata s lijeve strane kad uđeš!“
„Kako znaš? Rekla ti je?“
„Ne.“ –nasmiješio se. „Kevin je išao u tu školu, pa smo David i ja morali biti uzorni skrbitelji i dolaziti u školu na svaki njen poziv kad bi se Kevin tukao!“
„Bio je razbojnik?“ –upitala ga je.
„Tako nešto, ali smirio se...“ –slegnuo je ramenima. „Idi da ne zakasniš!“
„Dobro.“ –Jenna je otvorila vrata i izašla iz automobila.
„U tri dolazim po tebe.“ –rekao joj je.
„Hvala!“ –slegnula je ramenima, nasmiješila se i zatvorila vrata.
Okrenula se prema školi i uzdahnula, pa je pogledala u bratov automobil kako se pomalo udaljuje. Znala je da treba nastaviti hodati dalje, ma što god se dogodilo u međuvremenu. Nastavila je hodati kad je odjednom čula škripanje automobila. Stala je, okrenula se i ugledala kako auto ide prema njoj. Ukočila se i zatvorila oči pošto se preplašila.
„Dobro si?“ –začula je muški glas i zatvaranje vrata.
Otvorila je oči i ugledala dečka kako trči prema njoj. Bio je visok, zgodan i sladak dečko tamno smeđe kose. Promatrao ju je svojim tamno zelenim očima pomalo preplašeno i začuđeno.
Djevojka ga je otvorenih ustiju gledala od glave do pete razmišljajući kako je lijep, sladak i zgodan, te... neodoljiv i čudila se tomu pošto nije željela osjetiti onaj čudni osjećaj koji je prolazio kor njeno tijelo. Privlačio ju je ne samo jer joj je bio neodoljiv, nego jer je i dobro mirisao, a bojala se tog osjećala jer nije željela da joj niti jedan čovjek dobro miriše.
„Dobro si?“ –upitao ju je ponovno.
„Ovaj...“ –odmahnula je glavom. „Jesam, jesam!“
„Sigurno te nisam ozlijedio!“
„Nisi, bez brige!“
„Jesi li sigurna da si dobro i da ti nisam ništa napravio?!“
„Ma jesam, kažem ti!“ –počela se smijati. „Nisi mi ništa napravio. Zapravo sam ja kriva jer sam tako izletila! Oprosti!“
„Ma trebao sam opreznije voziti!“ –nasmiješio se i počešao glavu rukom. „Nova si?“
„Da.“ –klimnula je glavom i pružila mu ruku. „Jenna Collon, drago mi je!“
„Trey Woodie, drago mi je!“ –protresao joj je ruku. „Žao mi je što smo se upoznali u ovakvim okolnostima!“
„Nema problema.“ –slegnula je ramenima. „Valjda tvoja sudbina nije ubiti me!“
„Nadam se!“ –nasmiješio joj se Trey.
„Vidimo se po školi jer žurim.“ –nasmiješila mu se.
„Vidimo se...“ –rekao je Trey.
Gledao je kako se udaljuje, nasmiješio se, pa je otvorio vrata automobila i sjeo u njega kako bi ušao u školsko parkiralište.