Jennini bolovi su nestali tek slijedeći dan.
Polako je otvorila svoje oči koje više nisu imale sjaja i izgledale su kao rupe bez dna. Pratila je pogledom prostoriju u kojoj se nalazila. Nije znala što se točno dogodilo u proteklih dva dana, pa je bila jako zbunjena što se nije našla u svojoj sobi.
Nesigurno je odmaknula debele deke sa sebe i bacila ih na pod. Nije znala zašto je netko stavio deke na nju, a pri kraju ljeta su bili. Začudila se kad nije osjetila toplinu niti znoj po tijelu od toliko deka koje je imala na sebi. Dignula se sa kreveta i zastala je promatrati sobu u kojoj se nalazila. Bila je staromodna, ali lijepa istovremeno. Osjetila je kako ju oči peku i leće joj smetaju, pa ih je skinula i šokirano je gledala nekoliko sekundi ispred sebe. Vidjela je savršeno, a od djetinjstva su joj doktori rekli kako će samo uz operaciju vidjeti normalno, nasuprot tome će morati nositi naočale ili leće cijeli život jer joj se vid nikada neće popraviti. Bila je šokirana jer nije znala kako je bilo moguće tako dobro vidjeti, a samo nekoliko sati prije nije vidjela potpuno ništa.
Vidjela je malenu zraku svijetlosti koja je dolazila iz zatvorenog drvima i začavlanog prozora. Približila se polako i slučajno su je zrake sunca dodirnule, pa je zarežala i povukla svoju ruku natrag. Zapeklo ju je i tada se još više začudila. Znala je da treba pobjeći jer nije bila sigurna u onoj prostoriji, ali nije znala kako bi mogla otići i nestati iz one kuće, a da je nitko ne vidi.
Okrenula se i prošla kraj ogledala, pa se vratila i bolje pogledala. Njena koža je bila blijeda, oči su bile crne, bez sjaja, a usne su bile također tamne. Šokirala se. Znala je da nikada nije bila onakva osoba, pa se preplašila. Osjetila je bol u vratu, pa je odmaknula svoju crnu dugu kosu i zadržala ju jednom rukom, pa je okrenula vrat prema ogledalu i krajičkom oka primjetila dvije debele rupe koje su odjednom nestale.
Poskočila je od straha i zadrhtala. Htjela je znati što joj se događalo, zašto je vidjela one dvije rupe koje su nestale u koži i zašto je odjednom vidjela tako dobro. Još više se začudila kad je osjetila koliko je hladna, a inače nije bila hladnokrvna. Primjetila je kako joj srce više ne kuca. U svojim očima, iako su bile crne, duboke i u kojima se netko lako mogao zagledati, mogla je vidjeti strah kakvog nikada nije vidjela. Bojala se za sebe. Bojala se za osobu kakvu je postala.
Odjednom je čula zvukove izvan svoje sobe. Zvukovi su dolazili iz šume i jasno je to mogla čuti. Zamirila se je ugodan miris čovjeka, pa je oprezno izašla iz sobe i pogledala lijevu i desnu stranu. Nije vidjela nikoga, pa je potrčala prema katu, pošto je vidjela stepenice. Primjetila je kako je jedan prozor otvoren, pa se oprezno približila. Nije bilo sunca vjerojatno jer je ispred prozora stajalo dosta veliko stablo s puno grana i lišća.
Začudila se kad je ugledala ljude u daljini jer je znala kako inače ljudi ne mogu čuti zvukove iz daljine, a niti vidjeti tako daleko. Znala je da to samo životinje mogu raditi. Zamirisao im je njihov miris i godio joj je. Poskočila je na tlo i, kad je shvatila što je učinila, podignula je pogled prema prozoru s kojeg je skočila i šokirano je gledala u njega. Bilo je najmanje deset metara visine, a inače se užasavala visine. Progutala je knedlu. Počela se zabrinjavati za sebe, ali misli joj je odvratio miris ljudi koji su se nalazili duboko u šumi. Podignula se sa poda i požurila je korak prema šumi. Htjela je što prije stići do njih, osjetiti ih jer je bila gladna, užasno gladna. Počela je trčati što je brže mogla, a začudila je svojoj brzini iako joj je sve to godino.
Niotkuda se pojavila jedna osoba ispred nje, pa je poskočila od straha i pala je na pod. Austin je stajao ispred nje prekriženih ruku i odmahivao je glavom, a djevojka ga je gledala od glave do pete. Podsjećala ga je na neku poznatu osobu i pokušavala se prisjetiti otkuda ga je poznavala, ali nije imala niti vremena razmisliti tko je pošto ju je on podignuo sa poda i stavio na rame.
„Pusti me!“ –Jenna ga je bjesno udarala po leđima, ali on nije popuštao.
Osjetila je koliko je jak. Imao je jako razvijena leđa i znala je kako mu ništa neće učiniti, pa ga je pokušavala grebati po licu, a on je odjednom pogledao u nju. Ukočila se. Bojala se onih očiju jer su bile iste kao i njene. Nije vidjela sjaj u njegovim očima, nego samo dvije crne rube koje su vodile nikuda. Gledala ga je i umirivala se. Razmislila je bolje. Ako je bio sličan njoj, to je moglo značiti da je znao što se s njom dešavalo, pa se smirila i pričekala je da vidi kuda ju nosi.
Austin je otvorio vrata kuće, ušao je s njom na ramenu i, nogom, zalupio vratio. Nastavio je hodati dalje. Jenna je gledala kuću. Izgledala je staromodno, ali privlačila ju je. Voljela je staromodne stvari otkad je bila mala, pa su zato njeni roditelji uvijek kupovali staromodne, ali lijepo sređena pokučstva.
U jednom trenutku ju je Austin spustio na pod i pogledao bjesno, ljutito i zamišljeno. Odmahnuo je glavom i sjeo na mekani strosjed. Jenna je mogla vidjeti kako prati svaki njen čudan korak, ali ona se okamenila pošto se bojala za sebe i nije željela ništa krivo učiniti kako joj nebi naudio. Čula je korake i okrenula se. Ugledala je Kevina i Davida kako ulaze. Širom je otvorila oči kad je vidjela Davida. Prisjetila se što se dogodilo i počela je drhtati od straha. Nalazila se s vampirima i bila je potpuno sigurna u to. Napravila je nekoliko koraka unazad, pokušavajući razmisliti kako da pobjegne od njih, ali udarila je u zid. Trojva vampira nisu prestajala gledati u nju, a ona je preplašeno gledala u njih.
„Gdje je bila?“ –upitao je Kevin.
„Vani.“ –odgovorio je Austin. „Osjetila je ljude!“
„Nije im valjda naudila?“ –David je pogledao u njega.
„Nije.“ –odmahnuo je glavom. „Na sreću, zaustavio sam ju na vrijeme jer im je bila jako blizu!“
„Oprostite?!“ –drhtavog glasa će Jenna. „Što se ovdje događa? Zašto bi naudila ljudima?!“
„Rekao sam ti da će biti problema s njom, David!“ –Austin je nastavio kao da nije čuo Jennino pitanje, a niti Kevin i David ju nisu doživljavali, pa je djevojka samo progutala knedlu i nastavila slušati njihov razgovor pošto je znala da su pričali o njoj.
„Ali nije im naudila!“ –nadodao je David ozbiljno.
„Što da je?!“ –uzvratio je Kevin. „I njih bismo morali povesti sa sobom?!“
„Povesti gdje?!“ –nastavila je Jenna, ali ponovno ju nisu pogledali.
„Ali nije im naudila, Kevin, k vragu!“ –David je ljutito sjeo na trosjed.
„David, pravit će nam probleme. Zar ne shvaćaš?!“ –Austin se dignuo sa trosjeda.
„Zašto bi vam pravila probleme?!“ –zbunjeno će Jenna.
„Kakav si ti bio kad si se pretvorio poput nas?!“ –David se dignuo sa trosjeda i unio mu se u lice. „I ti si trčao za svakim ljudskim mirisom i ti si bio gladan!“
„Ali...“
„Nije li tako, Austin?!“
„Austin?!“ –šokirano će Jenna.
„Da, zovem se Austin!“ –napokon ju je netko pogledao.
„Moj brat se zvao Austin.“ –spustila je pogled.
„I to bi mene trebalo zanimati?!“ –dečko joj se približio i pogledao ju od glave do pete, a djevojka je odmaknula tužno pogled.
„Austin, ostavi ju na miru!“ –rekao je David, približio mu se i odmahnuo ga od nje.
„Možete li mi, molim vas, reći što se ovdje događa?!“ –Jenna je polako bjesnila.
„Nema problema!“ –Kevin je slegnuo ramenima. „Ti si vamipirica!“
„Ja sam što?!“ –proderala se.
Šokirano je gledala u njih, a oni su ozbiljno pratili njeno tijelo koje je drhtalo od straha. Nije mogla vjerovati u to što je čula, ali odjednom se počela smijati, pa su se Kevin, David i Austin zbunjeno pogledali i također pogledali jedno drugoga.
Nisu mogli vjerovati da se netko mogao smijati kad bi saznali takvu stravičnu vijest.