Prošlo je deset mjeseci. Miris ljeta je nestajao i označavao još jedno skoro jesenjsko doba.
Tmurni Polons grad je bio prekriven gustom maglom, usamljen, tih i bez ijednog čovjeka po ulicama. Građani su uvijek ostajali kod kuće, kad bi se spustila magla, pošto su postojale legende koje su govorile da će svaka osoba nestati u slučaju da se pronađe na ulicama. Bili su jako praznovjerni, a i oni koji su pokušavali biti hrabri bi se vratili kod kuće ili otišli u zatvorenim prostorijama.
Samo je jedna djevojka šetala usamljeno i thim, pustim, tamnim ulicama. Njena crna duga kosa vijorila je na jakom vjetru dok je blijedolikog lica gledala u pod.
Jenna je podignula pogled. Njene tamne, crne oči poput rupa, izgledale su prazne, tužne i usamljene. Izgledala je tužno, tmurno kao da joj je nešto nedostajalo, kao da polovica nje nedostaje.
Dugo je šetala u samoći pokušavajući shvatiti što treba učiniti kako da postane normalna djevojka ponovno i tako sredila nerješene događaje iz prošlosti. Nedostajala joj je obitelj, nedostajali su joj prijatelji, a najviše... Trey.
Približila se velikoj kući boje breskve, pa se laganim hodom popela stapenicama, otvorila vrata i zakoračila u kuću koja je mirisala na lavandu.
„Sretan rođendan, Jenna!“ –iz dnevnog boravka su poskočili David, Austin i Kavin.
„Hvala!“ –nasmiješila se Jenna.
„Moja mala sestrica ima napokon osmnaest godina!“ –Austin ju je snažno zagrlio i podignuo sa poda.
„Baš sam stara!“ –uzvratila je.
„Ma nisi! Što ti je?!“ –nastavio je David. „Kako se osjećaš?“
„Dobro... Zašto?“ –pogledala je u njega.
„Pa ipak slaviš osamnaesti rođendan!“ –odgovorio je Kevin.
„Khm... s kim da slavim?“ –nacerila se Jenna. „Imam previše prijatelja i ne mogu se odlučiti koga da sve pozovem!“
Uzdahnula je, zakolutala očima i tužno se popela stepenicama do svoje sobe, a ukučani su tužno gledali u nju. Znali su koliko ju boli rastanak od Treya i prijatelja i da se još nije oporavila od toga.
Djevojka je otvorila vrata sobe i zatvorila ih, pa je sjela na krevet, prislonila glavu na skvrčena koljena i pogledala prema prozoru promatrajući nježno crvene zavijese kako vijore. Niz njeno lice su klizile suze. Kad je čula kucanje na vrata, okrenula se prema njima, a Austin je nasmiješeno ušao i zatvorio vrata, pa hodao do prozora.
„Zamisli u šta oni vjeruju!“ –rekao je odjednom. „Ne mogu vjerovati da misle kako će ih netko oteti ako izađu po ovom vremenu!“
Čekao je odgovor, ali nije ga dobivao. Okrenuo se i vidio Jennu kako gleda kroz njega i uzdahnuo je.
„Jenna, imamo poklon za tebe!“ –približio joj se i pružio joj ruku.
Djevojka je uzdahnula, primila ga za ruku i dignula sa kreveta. Austin se nasmiješio, pa ju je progurao iz sobe i spustili su se niz stepenice, nakon čega ju je povukao prema vratima gdje se inače odlazilo u garažu. Otvorio je vrata i upalio svijetlo, a onda su se spustili drvenim stepenicama.
„Kupili ste novi auto?“ –upitala je Jenna.
Ugledala je crni veliki Jeep, sličnog kojeg je njena prijateljica Karry imala.
„Da....“ –odgovorio joj je brat. „Ali nije naš!“
„Nego?“ –okrenula se prema njemu.
„Tvoj!“ –David se spustio niz stepenice.
„Šalite se?!“ –šokirano je pogledala u njega.
„Znamo da ti se inače ne svišaju veliki auti, ali ovaj će ti se sviđati!“ –rekao joj je David. „Naravno, bit' će dobar ako ti se sviđa brzina!“
„Naravno da mi se sviđa!“ –nastavila je nasmiješeno, ne skidajući onaj sretni očaravajući izraz s lica.
„Sumnjaš?“ –Kevin joj je pokazao ključeve osmijehom.
„Mogu ga provozati?“ –nacerila se.
Klimnuli su glavom, a ona je zgrabila ključeve, otključala vrata automobila i skočila u Jeep. Upalila je radio, otključala garažna vrata gumbom i izašla iz prostorije.
Kevin, David i Austin su izašli za njom, a ona ih je osmijehom pozdravila, stala je na papučicu gasa i velikom se brzinom udaljila od kuče.
Bila je jako sretna što su joj poklonili auto i pogotovo ono koje je mogla zoviti velikom brzinom, a obožavala je brzinu otkad je postala vampirica. Jurila je praznim ulicama prekrivenim maglom, slušajući glasnu glazbu i uživajući. Osjećala se dobro, odlično čak i više nego što bi trebala. Mogla je zamisliti kako bi joj srce moglo ubrzano kucati pošto je znala da bi, najvjerojatnije.
Brzo je stigla ispred kuće, a Kevin, David i Austin su i dalje stajali na isto mjesto. Jenna je poskočila iz Jeepa i nasmiješeno stala ispred njih.
„Jenna, nesmiješ tako brzo voziti!“ –rekao joj je Austin.
„Tako brzo sam vozila?“ –zbunjeno će djevojka.
„Malo, ali pazi na sebe!“ –nasmiješio se Kevin.
„Sviđam ti se?“ –nastavio je David.
„Da sviđa?! Fenomenalno je!“ –uzviknula je veselo. „Sada znam zašto je Karry uvijek sretna kad vozi Jeep. Ovo je odlično! Tako dobro! Osjećam se sretno, veselo... jadno!“
Muškarci su se zbunjeno pogledali, a onda skrenuli pogled u nju dok je djevojka gledala u pod tužnog lica.
„Ovo nije ono što želim...“ –prozborila je.
„Ne sviđa ti se poklon?“ –upitao je Austin.
„Ne sviđa mi se ovaj život!“ –proderala se uplakano. „Želim biti normalna cura i uvijek biti na suncu. Želim se smijati, imati staro društvo... Ne želim više biti nakaza, tražiti onog kretena kako bi me vratio kao normalnu curu... Želim imati Treya kraj sebe, ali sad je prekasno za to jer vjerojatno ima ljudsku djevojku!“
Jenna je plačući gledala u pod i živčano stiskala šake. David je pogledao u svoja dva prijatelja, a oni su tužno gledali u nju. Austin joj se približio i snažno ju zagrlio. Znao je da je njoj jako potrebna nečija ljubav, nečiji zagrljaj i trebala je nekoga kraj sebe, pa ju je morao utješiti. Vjerovao je koliko ju boli onaj rastanak kojeg je morala učiniti iako se to zbilo prije skoro godinu dana. Uvijek je bila nježnija od njega i lako ju se moglo povrijediti iako je to često pokazivala i priznala, ali kad bi se rasplakala ili naljutila, znao je kako je netko jako pretjerao. Zapravo je bila Jenna ta koja je samu sebe povrijedila pošto nitko od njih ju nije tjerao da napuste grad, nego je ona njih natjerala da sparkiraju putne torbe i da nestanu iz Winkona.

Jenna je usamljeno ležala na krevetu, gledajući u strop dok su joj suze klizile niz lice. Razmišljala je o njenom odlasku iz Winkona. Znala je dobro da ga nije smijela napustiti jer je tako napustila najvažniju osobu koja je postoja u onom trenutku za njega. Trey je njena nova nada drugog života, njen svakidašnji osmijeh, njeno sretno skakutanje po kući uz ritam muzike i njen odlazak u školu, ali morala ga je napustiti iako je tako izgubila sve što je ikada željela i mogla imati. Nije smjela dopustiti da nastrada zbog nje, da pogine i postane vampir poput nje... trebao joj je kao čovjek i željela ga je onakvog, ali na takav način ga je morala izgubiti i zauvijek napustiti.