Jenna je sjedila na krevetu i čitala knjigu P.S. Volim te, koju je kupila prolazeći usamljeno gradom kad je još bila ljuta na ukučane. Niz njeno lice su klizile suze. Knjiga je bila jako tužna i pogađala je svaku osobu, zapravo curu, koja bi ju čitala. Radilo se o ženi kojoj je muž umro od raka na mozgu i koji joj je ostavljao svaki mjesec papiriče na kojima je pisalo što treba činiti kad njega više ne bude bilo i pisao joj da ju voli.
Vadila je papirnate maramice iz velike kutije, koja je stajala kraj nje, i brisala je suze koje nisu prestajale kliziti.
Pogled joj je slučajno pao na okvir sa slikom Treya i nje na nočnom ormaru. Skonila je knjigu i uzela sliku. Suze su padale na nju. Iako je govorila prijateljima kako je dobro, kako više ne razmišlja o njemu, nije mogla prestati pitati se gdje je on, što radi i kad će ga ponovno vidjeti. Nedostajao joj je. Nedostajali su joj njegovi zagrljaji, osmijeh i onda je razmišljala o zadnjoj noći koju je provela s njim. Željela je biti samo njegova i bila je, ali onda je morala otići... Pitala se što bi se dogodilo da je ostala, da li bi njih dvoje bili cura i dečko...?! Jedino je znala da nebi dopustila da ga pretvore u vampira i da bi uvijek bila kraj njega, pazila da mu se ništa loše ne dogodi, a ovako je pogoršala stvar svojim odlaskom. Dopustila je da ga pronađu, da ga ugrizu i pretvore u vampira, a to je bila zadnja stvar koju je željela za njega. Dignula se sa kreveta i spremila natrag okvir, pa je otvorila ladicu i izvadila debeli album iz njega, vratila se natrag na krevet i otvorila ga. Počela je razgledavati stranice i slike na kojima su bili Trey, Clark, Monica i ona. Bili su svi tako sretni, nasmiješeni i veseli, a ona se činila tako sretnom, slobodnom i kao da se mogla ponašati da je jedna od njih, da je normalna osoba iako to nije bila. Nasmiješila se jer je znala da je s njima prošla jako prekrasan dio svoga novoga života, a onda se rastužila pošto se prisjetila kako više nije bila takva osoba, kako je sada bila tmurna, rijetko se smiješkala... Sve joj je nedostajalo... Trey joj je nedostajao više nego što je mogla zamišljati kad je odlučila otići iz grada.
Pogledala je prema vratima kad je čula kucanje i vidjela Austina kako ulazi u sobu.
„Što radiš?“ –upitao ju je Austin.
„Ništa...“ –zatvorila je album i vratila ga na svoje mjesto.
„Onda možeš otići sa Selen do grada?“
„Svejedno.“
„Sigurno ti nije problem?“
„Rekla sam ti.“
„Trebala bi joj nova odjeća, a ne poznaje najbolje grad i ne bi joj bilo lako sa svim ljudima oko nje, a nije da smo mi dečki baš za trgovine ženskih odjeća!“
„Pa rekla sam ti da mi je svejedno. Ići ću s njom! Nije mi problem!“
„Volim kad si tako dobra.“ –namignuo joj je, a ona mu je klimnula glavom.
U trenutku kad je želio izaći iz sobe, primjetio je tužan izraz lica svoje sestre i zastao je na ulazu. Djevojka je gledala prema prozoru. Austin je vidio koliko je zamišljena i primjetio je njeno lice koje nije prestajalo pokazivati veliku tugu. Vratio se natrag u sobu i zatvorio vrata.
„Jenna...“ –uzdahnuo je. „Mislio sam da je sve u redu nakon dva tjedna?“
„O čemu pričaš?“ –okrenula se prema njemu.
„O Treyu! Vidim i znam da razmišljaš o njemu! Rekao sam ti...“
„Da će mi biti puno bolje ako zaboravim na njega! Da, znam!“
„Zašto me onda ne poslušaš?“
„A zašto onda ti jednostavno ne odustaneš i shvatiš da ja njega, unatoč svemu, volim?“
„Znam, ali ne želim da te povrijedi! Samo ti želim pomoći!“
„Znaš kako bi mi mogao pomoći?“
„Kako?“
„Pomozi mi da pronađem Kohipa, molim te!“ –dignula se tužno sa kreveta i približila mu se ne skidajući onaj razočaravajući pogled s lica. „Molim te, Austin!“
„Ako će ti tako biti bolje... od sad na dalje ga tražim svaki dan i neću stati sve dok ga ne pronađem!“ –uzdahnuo je Austin.
„Hvala ti, hvala ti!“ –nasmiješeno ga je zagrlila.
„Ali ne želim da se razočaraš ako ga ne pronađeno uskoro, može?“ –odmahnuo je glavom.
„Glavno mi je da se trudimo da ga pronađemo što prije!“ –nacerila se.
Austin je odmahnuo glavom, nasmiješio joj se i zagrlio ju, pa ju je pozdravio i izašao iz sobe. Djevojka je sretno skočila na krevet i nasmiješeno gledala u strop. Bila je sretna. Znala je da će joj brat pokušati pomoći i da će učiniti sve kako ona nebi bila tužna. Morala ga je pronaći i ubiti kako bi se njen Trey vratio u normalu.
Dugo je ležala na krevetu osmijehom na licu i razmišljala o tome kako će uskoro njen Trey biti ponovno normalan i... nje. Misli su joj bile prekinute kad je netko pokucao na vrata, pa se postavila u sjedeći položaj i okrenula se prema njima. Ugledala je Selen. Jenna ju je ozbiljno pogledala. Njihov odnos se nije promjenio otkad se pojavila u njen život.
„Slušaj...“ –Selen je uzdahnula. „Ti i ja smo počele pogrešno. Znam da si mi željela samo pomoći i žao mi je što ju nisam prihvatila! Žao mi je što sam te dovela do situacije da se moraš svađati s Kevinom, Davidom i Austinom!“
„U redu je.“ –Jenna se nasmiješila. „Ja se nisam trudila da promjenimo naš odnos. Moram se priviknuti da više nisam jedina cura u obitelji!“
„Ne želim ti ukrasti mjesto.“ –nadodala je Selen.
„Znam.“ –klimnula je glavom.
„Hvala što si odlučila izaći sa mnom.“
„Nema na čemu. Spremna si?“
Selen je klimnula glavom, a Jenna se dignula sa kreveta, obukla je crni uski kaput koji ju je činio mršavijom nego što je bila, pa je uzela torbicu i izašla iz sobe.
Spustile su se niz stepenice, pozdravile ukučane i izašle iz kuće, te sjele u Jennin Jeap i krenule prema gradu, a nije im trebalo previše, pa su se parkirale na gradsko parkiralište i prošetale gradom.
Jenna je vodila Selen u trgovine odjećom i pomagala joj u kupnju raznih modnih dodataka. Dugo je trajala njihova kupovina, a onda su izašli iz zadnjeg grada i uputile se prečicom prema parkiralištu jer je mrak već pao.
„Doista mi puno znaći što si izašla sa mnom.“ –rekla je Selen.
„Drago mi je!“ –uzvratila je Jenna.
„Ne znam kako bi se snašla da sam izašla sama.“ –uzdahnula je. „Do sada sam izlazila s Kevinom, Austinom ili Davidom!“
„Znam!“
„Ne znam da li bi se mogla suočiti s ljudima... Koliko je tebi trebalo da se privikneš na ovakav život?“
„Skoro godinu dana...“
„Čovječe.... To je puno!“
„Da, ali ako se zabavljaš i ako imaš odlično društvo onda to prođe jako brzo. Ja nisam ni primjetila koliko je prošlo sve dok nisam proslavila svoj osamnaesti rođendan!“
Selen je klimnula glavom, a Jenna je primjetila visokog dečka u daljini. Njegova crna kovrčava duga kosa, do ramena, vijorila je na laganom vjetru, a on je hodao velikom brzinom prema njima u svom crnom kaputu.