Nakon borbe su se vratili kod kuće. Ozlijeda nisu imali pošto im je koža bila gumena i, na svakoj ozlijedi, se odmah regenerirala.
Jenna je zamišljeno gledala u njih i bila je zahvalna što im se ništa loše nije dogodilo, a niti njoj.
Poskočila je od straha kad je začula zvono na vrata pošto ga nije očekivala. Uzdahnula je, krenula prema vratima i otvorila ih te se okučila kad je ugledala Treya ispred.
„Što radiš ovdje?“ –upitala ga je začuđeno.
„Sjedio sam pola sata razmišljajući što sam ti učinio da si tako pobjegla, ali i dalje ne razumijem što se dogodilo!“ –uzvratio je ozbiljno Trey.
Djevojka ga je ukočeno promatrala jer se osjećala krivo kad je vidjela njegovo razočarano, tužno lice, a i pomalo ljutito. Osjećala je kako je pomalo nervozan i bila je shrvana što ga je morala napustiti, ali nije mogla učiniti ništa bolje i niti mu nije mogla objasniti razlog zbog kojeg je tako odjurila.
„Nisi ti ništa kriv, Trey.“ –spustila je tužno pogled.
„Jenna, tko je?“ –začula je Austinov glas.
Austin je zastao na ulazu kad je ugledao Treya. I njemu je predobro zamirisao.
„Ovo je moj prijatelj Trey!“ –predstavila ga je Jenna.
„Drago mi je!“ –Trey mu je pružio ruku.
„Također!“ –Austin mu je protresao ruku.
Jenna je primjetila kako Austin promatra Treya i znala je da je osjećao što i ona, pa je uzdahnula i odmahnula glavom.
„Možeš li nas pustiti na miru?“ –pogledala je ozbiljno u Austina, a on je klimnuo glavom i ušao u kuću zatvorivši vrata za sobom.
Djevojka se okrenula prema Treyu, a on i dalje nije skidao onaj izraz lica. Osjećala se jadno u onom trenutku jer je pokazivao veliko razičarenje, ali nije mogla učiniti ništa bolje nego samo nestati. Nije imala objašnjenje za to jer mu nije mogla priznati što je. Vjerojatno bi se preplašio ili proglasio je ludom, a nije to željela pošto joj je previše bilo stalo.
„Onda, Jenna?“ –nastavio je Trey.
„Ne mogu ti reći zašto sam otišla.“ –nije ga željela ni pogledati u oči.
„Zašto?“
„Jednostavno ne mogu. Nisam spremna!“
„To znaći da sam ti nešto loše napravio!“
„Ma kažem ti da nisi, čovječe!“
„Onda mi reci u čemu je stvar!“
„Ne, Trey, ne! Rekla sam ti da nisam spremna, u redu!?“
„Ne mogu vjerovati.“ –odmahnuo je glavom, okrenuo se i spustio niz stepenice.
„Trey!“ –proderala se.
Primjetila je kako je on dignuo ruke u zrak, te je požurio prema automobilu dok je kiša i dalje pljuštala. Otključao je auto, ušao u njega i udaljio se, a ona je tužno gledala za njim. Osjetila je suze na licu. Nije ni znala da vampiri mogu plakati, ali u onom trenutku je shvatila da ipak mogu, da i oni imaju osjećaje. Uzdahnula je, te otvorila ulazna vrata kuće, pa ih je zatvorila za sobom i, teturajući se, ušla u dnevni boravak.
„Posvađali ste se?“ –upitao je Kevin, a ona je klimnula glavom.
„Povrijedio te?“ –pogledao ju je David.
„Ne...“ –promrmljala je Jenna. „Ja sam njega...“
„Što se dogodilo?“ –uzvratio je Austin.
„Imala sam viziju u kojoj sam vidjela da vas napadaju oni vampiri i htjela sam vas upozoriti, ali otišla sam bez da mu objasnim zašto!“ –sjela je na fotelju. „Misli da je on nešto skrivio jer mu ne mogureći što se događa sa mnom!“
„Ali jako dobro miriše, znaš?“ –nadodao je Austin.
„To je sve što mi imaš za reći nakon što sam ti ovo ispričala?!“ –zbunjeno će djevojka. „Recite mi što da radim!“
„Jedno znaš: ne smiješ mu reći što si!“ –rekao joj je David.
„Ali...“ –nastavio je Kevin. „Kad već dobro miriše... pa... Treba nam pomoć zbog Kohipa, Jenna!“
„I?“ –uzvratila je. „Što želiš reći?“
„Možda bi nam on mogao zatrebati kao...“ –Austin ju je ozbiljno pogledao. „Kao vampir!“
„Molim?!“ –viknula je i dignula sa fotelje. „Šalite se?!“
„Ne!“ –rekli su oboje.
„Jeste li vi normalni?!“ –proderala se još jače. „Ne mogu vjerovati!“
„Ubit ćemo Kohipa i ponovno će se pretvoriti u običnog čovjeka!“ –rekao je Kevin.
„Kao što ga je i David u ovih sto godina?!“
„Smiri se, seko!“ –uzdahnuo je Austin.
„Ne!“ –zarežala je. „Ne znate što će vam se dogoditi ako ga taknete, jasno?“
Ljutito ih je gledala pokazivajući zube i režajući na njih, te im prijetila prstom. Bacila je lampu na pod, koja se razbila nakon pada, i izašla iz dnevnog boravka dok su Kevin, David i Austin gledali zbunjeno za njom pošto ju nikada nisu vidjeli onakvu.
Djevojka se popela do sobe, bijesno je zalupila vratima i šakom udarila u zid, koji se razbio i počeo pucati sve do poda i stropa. Bila je ljuta na njih što su uopče mogli pomisliti na takvu stvar, ali znala je kako im to neće dopustiti.

Trey je, slijedeće jutro, sjedio za stol u kafiću u kojem je došao s Jennom. Gledao je kroz prozor i razmišljao o tome što se dogodilo dan prije i kako ga je Jenna, bez objašnjenja, ostavila. Pitao se što je skrivio, što joj je loše napravio da je samo nestala.
„Trey, evo nas!“ –rekla je Mocina i nasmiješeno sjela preko puta njega.
„Puno si nas čekao?“ –upitao je Clark.
„Malo prije sam došao!“ –odgovorio je i uzdahnuo.
„Nešto ne štima, jelda?“ –uzvratila je Monica.
„Svađa s Jennom?“ –nastavio je Clark.
„Vidi se?“
„Da.... a i znam kako je kad se posvađaš s curom!“
„Rekla sam ti da je čudna!“ –Monica je slegnula ramenima.
„Ma nije to...“ –odmahnuo je glavom. „Bila je čudna, nestala odjednom i onda mi je rekla da mi ne može reći što se s njom dešava!“
„Vidiš?!“ –odmahnula je glavom.
„Šuti, ljubavi!“ –nasmiješio se Clark i poljubio je. „I šta se dogodilo onda?“
„Ništa...“ –odgovorio je. „Otišao sam od nje!“
„Možda postoji razlog zbog kojeg ti nesmije reći!“
„Ali možda sam ja za nešto kriv!“
„Ili bi ju možda mogao pustiti na miru sve dok ti sama ne odluči reći!“ –nadodala je Monica.
„Nisi li rekla da ti je cura čudna?“ –zbunjeno će Clark.
„Da, ali samo kažem istinu!“ –nasmiješila se. „Možda mogu i ja biti dobra i reći neke lijepe stvari! Kažem ti, Trey, pusti je malo na miru i vidjet ćeš kako će se stvari s njom srediti!“
Clark i Trey su je zbunjeno gledali, a on im se smiješkala, pa se uozbiljila kad je shvatila kako ju dečko i prijatelji gledaju. Bila je zbunjena više nego oni jer nije shvaćala zašto se tako ponašajui prema njoj. Možda ljudi imaju krivo mišljenje o njoj pošto ima svoj stil i ne ponašao se kao i sve ostale cure, te je posebna na svoj način.

Jenna je sjedila u dnevni boravak, gledala je televiziju i dosađivala se pošto nije nikoga bilo kod kuće. Pozvonili su na vrat, pa se dignula i polako krenula prema ulazu, otvorila ih i ugledala Treya ispred sebe. Nije očekivala da će doći kod nje nakon što se dan prije naljutio onako na nju. Bila je sretna što ga je vidjela, a tzo mu nije pokazivala kako ju ne bi otkrio. Obožavala je onaj prodoran, jak miris kojeg je samo on imao.
„Žao mi je što sam onako otišao, ali...“ –uzvratrio je Trey, ali ga je ona snažno zagrlila što ga je šokiralo.
Nije očekivao da bi ga mogla zagrliti, ali ju je snažno obgrlio dok je ona bila nagnuta na njegovim prsima i slušala otkucaje srca. Osjećala se ugodno, dobro, odlično kad je slušala one prekrasne udarce koji su udarali poput bubnjeva. Dugo ih nije čula, ali uživala je pošto su joj godili i jer dugo nije čula ljudsko srce.
„Jednom ću ti reći, ali samo mi daj vremena!“ –podignula je tužni pogled prema njemu.
„U redu!“ –nasmiješio se Trey. „Zbog toga sam i došao!“
„Drago mi je!“
„Ali onda mi moraš dopustiti da te upoznam!“
„Hoću!“
„Odlično! Ideš sa mnom sada!“
„Gdje?“
„Na kavu!“
Pričekaj da uzmem torbicu!“
Djevojka se nasmiješila i ušla u kuću, a Trey se nasmiješeno okrenuo prema automobilu uživajući u ugodnom jesenjskom vjetru.
Nakon što su ušli u automobil, krenuli su prema gradu, a došli su jako brzo na desitnaciju.
Jenna je shjvatila da ponovno idu gdje su i jučer bili, pa je izašla iz auta, zatvorila vrata i krenula prema ulazu hodajući kraj Treya. Otvorio joj je vrata, a zatvorio kad je zakoračila unutra. Ugledala je Monicu i Clarka kraj prozora i shvatila da odlaze prema njima. monicin i njen pogled su se susreli. Jenna je odmah primjetila da djevojka ne misli ništa dobro o njoj.
„Jenna, ovo su Monica i Clark!“ –predstavio ju je Trey.
„Drago nam je!“ –nasmiješili su se.
„Također!“ –uzvratila je, pa nastavila. „Ja sam cura koja nema smisao za stajling i čudna jer se ne družim s nikim!“
„Rekao si joj?!“ –Monica je, crvena poput paprike, pogledala u Treya.
„Kunem se da nisam!“ –uzvratio je zbunjeno.
„Nije!“ –odmahnula je glavom i sjela za stol. „Čula sam!“
„Rekao sam ti da ne pričaš glasno, ali ne slušaš me!“ –Clark je uzdahnuo.
„Žao mi je...“ –promrmljala je Monica.
„U redu je!“ –nasmiješila se Jenna. „Svatko može izraziti svoje mišljenje!“
„Ali neugodno mi je!“
„I... otkud si došla?“ –upitao ju je Clark, kako bi promjenio temu.
„Iz Akana's citya, SAD!“ –odgovorila je.
„Daleko si ti od kuće!“ –uzvratila je Monica. „Zbog posla roditelja si ovdje?“
„S bratom i prijateljima sam došla.“ –rekla je Jenna. „Obiteljski problemi!“
„Žao mi je!“ -nastavio je Clark.
„Ma navikla sam se!“ -nasmiješila se.
„Ali zašto se ti s nikim ne družiš?!“ –Monica je odmahnula glavom.
„Ne želim smetati učenicima!“ –slegnula je ramenima.
„Pa ne bi smetala nikome!“ –rekao je Clark. „Od sad na dalje ćeš biti s nama, htjela ti to ili ne!“
Jenna je željela nešto reći, ali su joj rekli da zašuti, pa su se nasmiješili i poljubili. Djevojka je odmahnula glavom, nasmiješila se i krajičkom oka primjetila da Trey gleda u nju, pa se okrenula prema njemu, namignula mu i započela pričati s Clarkom i Monicom. Osjetila je koliko je Trey sretan zbog toga, pa se i ona tako osjećala.