Jenna je zamišljeno hodala po kući dok su Austin, Kevin i David bili u gradu. Dosađivala se pošto nije pronašla nikakvu zanimaciju niti je mogla izaći iz kuće pošto su joj prijatelji naredili da ne izlazi dok se ne vrate.
Sjela je na mekani, udobni trosjed, upalila televiziju i vrtila je programe pošto ju ništa nije zanimalo. Kako nije znala što da radi, a programi na televiziji ju nisu zanimali, opustila se zatvorivši oči i legnuvši na ugodni jastuk. U glavi joj se stovrilo Treyevo lice koje je obožavala gledati otkad ga je prvi put vidjela. Razmišljala je o njegovom osmijehu, pričanju, ponašanju kad je s njom, a ona se osjećala drugačije... Nije znala da li je to od njegovog ugodno mirisa ili jer je bio zgodan i sladak, ali ljutila se na samu sebe jer nije željela toliko razmišljati o njemu, osjećati njegov predivan, prodoran miris kojeg je obožavala osjećati u nosnicama. Mrzila je što to mora osjećati svaki put kad ga vidi, a i na samu pomisao na njega jer mu nije željela nauditi iako ju je privlačio i željela se spremijateljiti s njim.

Djevojka je otvorila vrata bratovog automobila i izašla je iz njega, pa se okrenula prema Austinu.
„Sigurno nije problem ako ideš sama doma?“ –upitao ju je Austin.
„Nije.“ –odgovorila je Jenna.
„Snaći ćeš se za doma?“
„Hoću, Austin!“
„Sigurna si?!“
„Ma, Austin, hoću!“ –viknula je osmijehom. „Bus mi ide ispred škole, pa ću se snaći, bez brige! Uostalom, poznajem grad jer noću lutam!“
„Dobro, dobro, ali nazovi ako ti zatreba!“
„Neće mi zatrebati. Vidimo se, Austin!“ –nasmiješila mu se i zatvorila vrat kad je primjetila da bi mogao ponovno početi pričati i nagovarati ju da ga nazove ako ne može pronaći put do kuće.
Austin je jako promjenio ponašanje prema njoj otkad je saznao da mu je ona sestra. Na početku je bio bezobrazan, lice mi je bilo uvijek ljuto kad bi se pojavila i jedva je progovarao dvije – tri dobre rijeći s njom, ali onda je saznao je zapravo ona njegova davno izgubljena sestra koja mu je nedostajala, koju je volio i uvijek vodio sa sobom, pa se smekšao, branio ju od Kevina kad je to bilo nužno. Jenna je i njega obožavala, volila ga iako ga je mrzila na početku zbog njegovog ponašanja.
Djevojka je ušla u školsko dvorište i ugledala Treya u društvu djevojke i dečka. Djevojka je imala dugu smeđu kosu, zelenkasto smeđe oči, te se oblačila sportski. Smijala se glasno i Jenna je dobro mogla vidjeti koliko djevojka uživa u smijehu, pa se prisjetila da se i ona nekada tako ponašala, da je i ona uživala u smijehovima, druženju i osjećajima koji su joj prolazili tijelom kad bi se družila sa svojim društvom.
Osjećala se tužno u onom trenutku jer su joj nedostajali oni prekrasni dani i svi njeni prijatelji, te roditelji i njen normalan, običan život.
Dečko kraj Treya je bio malo viši od njega s tamno smeđom kosom, plavo – zelenim očima i sportski građen.
Jenna je prošla kraj njih, osmijehom pozdravila Treya, kao i on nju, pa je nastavila hodati prema školskom ulazu.
„I tebi se sviđa ova cura?“ –nadodala je djevojka.
„Nisam rekao da mi se sviđa, Monica!“ –Trey se okrenuo prema njoj. „Rekao sam samo da je slatka i zgodna!“
„Ne znam stvarno što vidiš u njoj!“ –Monica je prekrižila ruke na prsa i sjela na drvenu klupicu.
„Ljubavi, cura je stvarno slatka.“ –rekao joj je dečko.
„Clark, hoćeš dobiti batina?“ –podignula je pogled prema njemu, a Trey se nasmiješio.
„Naravno da ne želim. Ti si najbolja, znaš i sama to!“ –Clark joj je namignuo i poljubio ju.
„Zašto ti se Jenna ne sviđa?“ –upitao je Trey.
„Čudna je!“ –uzvratila je djevojka.
„Jer nemate isti stil?“
„Što fali mom stilu?! Više volim sportke djevojke nego neke mamine i tatine fensi curice!“
„Ljubavi... ne poznaješ ju!“ –nastavio je Clark.
„Otrpilike ju znam!“ –okrenula se prema njemu. „Rekla sam ti da je mamina i tatina curica i jako je čudna. S nikim se ne druži, šutljiva je... Vjerujte mi, pohađam nekoliko predmeta s njom i... Priča samo kad ju profa prozove!“
„Možda je jednostavno sramežljiva, a ne toliko otvorena kao i ti, Monica!“ –Trey se nasmiješio.
„Ili te možda cura zaludila, pa imaš takvo mišljenje o njoj.“ –nasmiješila mu se ona.
Trey je odmahnuo glavom, nasmiješio se i razbarušio joj kosu, nakon čega je uzeo bilježnice sa stola i krenuo prema školskom ulazu. Monica je pogledala u Clarka, a on je slegnuo ramenima, obgrlio ju rukom, utisnuo poljubac na njene mirišljave usne te su odlazili za prijateljem.

Zvonilo je za kraj nastave, hodnici su se punili učenicima koji su, naguravajući se, jurili prema izlazu. Jenna je hodala, što je brže mogla, kod izlaza, pa je otvorila vrata i izjurila iz škole te polako krenula prema autobusnoj stanici na kojoj je bilo već dosta učenika. Netko je, automobilom, stao ispred nje, a dobro ga je poznavala. Bio je to Trey koji je spustio prozor i pogledao nasmiješeno u nju.
„Gdje ideš?“ –upitao ju je.
„Doma.“ –odgovorila je Jenna.
„Brat te ne čeka?“
„Ne. Idem autobusom!“
„Oh, ne, ne ideš! Upadaj!“
„Ne, Trey. Stvarno moram doma! Imam previše toga za učiti!“
„Nisam mislio da ideš doma.“ –nasmiješio se. „Duguješ mi kavu, pa... Idemo na kavu sada, a učit ćeš kasnije!“
„Ali...“
„Ne prihvačam ali...!“
Djevojka je odmahnula glavom, otvorila vrata i sjela na suvozačevo mjesto, pa mu se nasmiješila i zavezala pojas. Trey se nasmiješio, pa je pretisnuo papučicu gasa i izašao iz školskog dvorišta.
Iako nije željela otići s njim kako ju nebi privlačio previše, bila je sretna što ju je poveo sa sobom, a i nije se trudila nagovarati ga da ju pusti na miru pošto je uživala u njegovoj blizini. Obožavala je osjećati njegov prekrasan miris, ugođaj kad je bila kraj njega jer je dobro osjećala što on razmišlja, osjeća kad je s njom. Znala je koliko njemu znaći što je odlučila otići s njim i biti kraj njega svaki put kad bi ju ugledao. Ona je također to obožavala i osjećala, ali pokušavala se držati podalje od njega kako mu nebi naudila. Voljela je biti kraj njega ne samo jer ju je privlačio zbog izgleda nego i zbog toga što ga je htjela okusiti, osjetiti njegov okus u ustima u sebi, ali pokušavala se držati podalje od njega jer joj je previše znaćio.
„O čemu razmišljaš?“ –Trey je prekinuo tišinu.
„O ničemu...“ –odmahnula je glavom.
„Ne laži. Vidio sam ti po pogledu da razmišljaš o nečemu!“
„Ne razmišljam o ničemu, stvarno...“
„Smeta ti što si došla sa mnom?!“
„Ma neeee... Što ti je?!“ –Jenna se začuđeno okrenula prema njemu.
„Izgleda kao da ti se neda.“ –Trey ju je pogledao krajičkom oka pošto je morao pratiti cestu kojom su se vozili.
„Poludio si!“ –nasmiješila se.
„Ako želiš, mogu te odbaciti doma!“
„Ma kažem ti da si poludio! Drago mi je što si me pozvao.“
„Ne pokazuješ to najbolje. Stvarno ne želiš da te odbacim doma?“
„Ako nastaviš biti takav onda da!“ –prekrižila je ljutito ruke na prsa i pogledala kroz prozor.
„Onda oprosti.“ –rekao joj je nježnim glasom, a ona ga je krajičkom oka pogledala. „Samo ne želim da ti bude dosadno kad si sa mnom!“
„Nije!“ –nadodala je osmijehom.
Trey se nasmiješio, a njoj je bilo drago što se toliko brinuo o tome kako se ona osjeća u njegovom društvu, a osjećala se predobro i više nego što bi trebala.