Jenna se smijala glasnije jer nije mogla vjerovati njihovim riječima, a niti nije htjela jer je bilo nemoguće da je postala vampirica.
Dečki su, i dalje, zbunjeno gledali u nju i pokušavali shvatiti razlog njenog smijeha.
„Zašto se smiješ?“ –upitao ju je Kevin.
„Jer pričate gluposti!“ –odmahnula je glavom Jenna.
„Zašto to misliš?“ -nastavio je David.
„Nemoguće je da sam vampirica!“ –nadodala je. „Vampiri ne postoje. To je samo jedna glupa priča koju je netko smislio kako bi plašili klince i stvarali glupe maske na Noć Vješticu. Žao mi je, dečki, ali još nije vrijeme za te idijotarije!“
„Misliš da je to laž?“ –pogledao ju je Austin.
„Ne mislim!“ –nasmiješila se Jenna. „Znam!“
Austin je odmahnuo glavom i pogledao u Kevina i Davida koji su samo slegnuli ramenima i ponovno pogledali u djevojku koja se smiješkala.
Jenna je mislila da je sve to laž i da su oni glumili, pa da nije bilo vrijeme niti mjesto za paniku. Znala je da vampiri ne postoje, da je sve to bila samo jedna glupa zabava koju joj je Karry pripremila kako bi ju preplašila. Karry je znala koliko je Jenna bila plašljiva djevojka i, otkad su bile male, plašila ju je pričama o zločestim vješticama koje su otimale djecu, o baba rogi koja živi u ormaru i zločestoj zubić vili, pa je pretpostavljala kako je mogla osmisliti jednu priču o vampirima, platiti prijateljima da ju otmu i izmišljaju idijotarije.
Austin, Kevin i David su joj izgledali jako ozbiljno, kao da su se uživili u ulogu zločestih vampira koji su je samo trebali preplašiti kako bi se Karry i ona kasnije smijale, godinama, tomu.
„Dođi sa mnom!“ –rekao je Austin, približio joj se i povukao ju sa sobom.
„Pusti me!“ –uzviknula je. „Boli me to!“
Jennu je doista bolio njegov stisak jer imao grubu ruku. Htjela mu se otimati, ali nije mogla jer je bio tri puta jači od nje i viši.
„Austin, pusti ju!“ –rekao je David, a čula je njegove korake iza njih. „Ako kaže da ju boli, onda ju boli!“
„Treba shvatiti da to nije šala, David.“ –Kevin je hodao kraj njega.
„Ali boli ju to!“
„Nema veze. Treba shvatiti!“
Austin se zaustavio ispred ogromnog ogledala na katu, a Jenna je preplašeno gledala u njegov odraz na ogledalu. Nije znala što želi od nje, zašto se tako ponašao i bojala se onog ljutitog i zlobnog pogleda.
„Isti smo, curo!“ –rekao je Austin i približio ju je bliže ogledalu kako bi pogledala bolje. „Razmisli malo... Zašto nemaš sjaja u očima? Zašto ti izgledaju kao rupe bez dna poput naših?“
„To je samo jedna glupa laž. Prestanite se praviti!“ –proderala se.
„Hladno ti je?“
„Ne!“
„Osjećaš toplinu, hladnoću?“
„Ne!“
„Kuca li ti srce?!“
„NE!“
„Vidiš i čuješ dobro?!“
„Da!“
„Ljudi ti mirišu dobro?“
„DA!“
„E, pa onda se pogledaj bolje, mala!“ –proderao se, a ona je zadrhtala od straha dok joj je Austin otvarao usta. „Vidiš očnjake? Normalni ljudi nemaju očkanje, nego obične zube! Vampirica si! Prihvati to!“
Austin ju je gurnuo u pod, odmahnuo je glavom i udaljio se od nje. Djevojka je pogledala u Kevina, koji je odlazio za prijateljem, a onda je pogledala u Davida koji ju je promatrao tužno.
Odmaknula je glavom i pogledala se u ogledalo. Nije mogla vjerovati sve što je upravo čula. Nije mogla vjerovati da je vampirica jer su vampiri bili oduvijek izmišljeni i nikada nije znala da se netko mogao pretvoriti u vampira. Onda je ponovno pogledala u Davida i ljutito se dignula sa poda. Znala je da ju je on pretvorio u životinju. Više nije bila čovjek, znala je da je bila životinja jer one imaju pojačana osjetila i ganjaju nekoga za plijen. Ona je bila ta koja je malo prije izgledala kao životinja i koja je mogla nauditi drugim ljudima da ju Austin nije zaustavio.
„Ti...“ –ljutito se proderala. „Ti si me pretvorio u čudovište!“
„Žao mi je.“ –David je spustio pogled.
„Žao ti je?! Žao ti je?!“
„Da...“
„Kako si mogao to učiniti?! Kako?! Jesi li ti normalan!?“
„Žao mi je, curo... Moram sam te pretvoriti u vampiricu kako nebi umrla! Morao sam!“
„Mogao si me pustiti da umrem. Sada ću morati proganjati ljude za hranu!“
„Nećeš!“ –odmahnuo je glavom. „Slušaj... Ja sam pogriješio! Mirisala si mi predobro, bila si mi ukusna i nisam pojeo ništa tjedan dana prije toga. Inače smo to radili prije dosta vremena, ali u zadnje vrijeme se hranimo krvlju koju dobivamo od jednog vampira koji radi u bolnici!“
„I zašto si mene išao ugristi?!“ –proderala se ljutito, zarežala je i uhvatila ga za majicu.
„Rekao sam ti. Mirisala si mi dobro!“ –odmahnuo je glavom.
Jenna je ljutito gledala u njega, a očkaci su joj izašli vani. David je bio pomalo prelašen u onom trenutku jer nije znao što bi ona djevojka mogla učiniti s njim, a izgledala je bjesno, ljuto i kao da bi se mogla razbijesniti istog trena. Znao je da ima pravo biti takva prema njemu jer ju je ipak on pretvorio u nešto što nitko ne bi htio biti, pa niti on. Spustio je pogled jer ju više nije mogao gledati u oči i krivio se za sve što joj je učinio.
Jenna ga je bjesno prodrmala i natjerala ga da ju pogleda. Nije ga se bojala, sada kad je saznala što se zapravo s njom dešavalo, iako je bio širi i puno viši od nje. Mislila je kako više nema razloga da ga se boji, a i nervoza joj je prolazila kroz tijelo, pa ju ništa više nije bilo briga.
„Daj mi barem jedan razlog da te ne ubijem!“ –rekla je ljutito.
„Smiri se, lutko.“ –David je odmahnuo glavom i spustio je njene ruke s njegove majice. „Postoji način sa kojim se možeš vratiti kao normalan čovjek!“
„Kako?“ –Jenna je prekrižila ruke na prsa.
„Moraš ubiti Kohipa, najglavnijeg vampira!“
„Što čekamo onda? Vrijeme je da krenemo jer nemam više vremena za ove glupe igrice!“
„Misliš da je to lako?“ –nasmiješio se.
„Zbog čega se smiješ?“ –zarežala je.
„Kevin, Austin i ja se trudimo godinama uhvatiti ga, ali svaki put kad ga nanjušimo on nestane.“
„I? On je kao neki frajer koji može svakome pobjeći?“
„Recimo!“
„Ne bojim ga se. Trebamo ga što prije uhvatiti! Ne namjeravam biti vampirica cijeli jebeni život!“
„Curo...“ –David joj je stavio ruku na ramena. „Vjeruj mi... ovo neće biti lako! Možda će nam trebati puno vremena, a možda i neće. Navikni se na to da si vampirica neko vrijeme, a kasnije... Kasnije ćemo valjda srediti Kohipa!“
Okrenulo se, otvorio vrata sobe u kojoj se se nalazili i izašao je iz nje. Djevojka je tužno gledala za njim, duboko je uzdahnula i, kad je začula udarac vratima, sjela je na mekani krevet. Gledala je u pod i nije mogla vjerovati da više nije bila normalan čovjek, da je bila jedna od vampirica. Nije mogla u to vjerovati jer je čitala knjige, slušala razne legende i gledala filmove o vampirima.
Nije htjela prihvatiti da je postala jedna od njih. Legla je na krevet i buljila u strop razmišljajući što dalje sa svojim životom i kako pronaći Kohipa.