Jenna je zatvorila vrata automobila. Nakon deset dana vožnje, stigli su u Winkonu.
Grad je doista izgledao kao što su ga Kevin i Austin opisivali. Bio je tmuran, maglovit i s puno oblaka, ali opet je puno ljudi bilo po ulicama.
Djevojku je bilo pomalo strah jer joj se činilo kao da se nalzi u gradu u kojoj se svašta dešavalo ili trebalo desiti svakog trena kao i u horor filmovima. Nikada nije voljela gledati horore jer se užasavala same ideje takvih gradova. Voljela je svijetle, sunčane i vedre velike gradove, ali znala je da mora prihvatiti mjesto na kojem se nalazila jer vampiri nisu smjeli imati doticaj sa sunčevim zrakama.
Jenna je zadrhtala kad je zapuhao hladan vjetar. Začudila se pošto je znala kako vampiri inače nemaju osjetila hladnoče i topline, nego samo mirisa, vida i sluha.
„Sve je u redu?“ –upitao je David.
„Moglo bi se reći.“ –uzvratila je Jenna.
„Uzbuđena?“
„Nisam. Više sam tužna!“
„Zašto?“
„Nedostaje mi moj grad. Ne znam hoću li se naviknuti na ovakag život!“
„Hoćeš, bez brige!
„Misliš da je to moguće?“
„Vjeruj mi, nakon sto godina... Moguće je?“
„Sto godina? Želiš reći da...“
„Da.“ – nasmiješio se. „Sto godina sam već vampir!“
„Wow...“ –začudila se. „To je previše!“
„Znam.“
„Nikad niste uspjeli uhvatiti Kohipa?“
„Ne. Rekao sam ti to već! Uvijek smo mu blizu, a onda samo... nestane“
„Nadam se da mi neće previše trebati da ga pronađemo. Ne želim biti tako dugo... takva!“
„I ja ga želim pronaći, Jenna, vjeruj mi. Jako mi je žao što sam ti to... napravio!“ –uzdahnuo je i obgrlio rukom.
„Požurite se!“ –proderao se Kevin koji je stajao na ulaznim vratima.
„Bok, dečki!“ –začuo se stariji ženski glas kraj njihove kuće.
Okrenuli su se, a Jenna je ugledala stariju gospođu kako stoji kraj ograde i nasmiješeno gleda u njih. Djevojka je pogledala u svoje prijatelje i oni su se smiješkali ženici. Austin se spustio niz stepenice, a Jenna je nastavila gledati u njega kako odlazi prema ženi.
„Kako ste, gđo Pot?“ –upitao ju je nasmiješenog lica.
„Odlično, odlično!“ –nasmiješeno je odgovorila. „Kako ste vi? Nisam očekivala da čete se vratiti!“
„Ipak smo odlučili jer nam je ovdje bilo odlično!“ –rekao joj je Kevin.
„Drago mi je što ste nam se ponovno vratili.“ –uzvratila je ona. „Bilo nam je dosadno bez vas, a i večinom ste mi pomagali oku kuće!“
„Zar vam nitko ne pomaže?“ –upitao ju je David.
„Ne.“ –odmahnula je glavom. „Svi gledaju samo svoja posla!“
„Ma sada kad smo mi ovdje ćemo vam pomagati.“ –rekao joj je Austin. „Ovo je moja sestra Jenna!“
„Drago mi je.“ –prišla je djevojka.
„Oh, ti si cura o kojoj mi je stalno pričao!“ –nasmiješila se gđa Pot. „Drago mi je. Imaš jako dobrog brata i prijatelje!“
„Hvala!“ –klimnula je glavom i pogledala, krajičkom oka, u brata koji joj se nasmiješio.
Pozdravili su dragu gospođu pošto su se trebali smjestiti u kuću i krenuli su prema ulazu. Jenna je prva ušla i upalila svijetlo. Kuća je bila prekrasna, čak i ljepša od kuće njenih roditelja. S oduševljenjem je gledala nježno plave zidove s lijepim slikama i protretima. Požurila je korak prema dnevnog boravku, koji je bio crvenkaste boje, a onda je još šire otvorila oči pošto je oduvijek željela imati šarenu i lijepo uređenu kuću. Provirila je i u kuhinju s crnim pokučstvom.
„Otkud vam toliko novaca da sve to sredite?!“ –upitala ih je začuđeno.
„Imali smo dobar posao.“ –nasmiješio se David.
„I ja želim taj posao.“ –nadodala je nasmiješeno Jenna.
„Ne, ne, draga moja!“ –Austin je odmahnuo rukom. „Idem nazvati školu i javiti im da sutra dolaziš!“
„Škola?!“ –uzvratila je ona. „Ne misliš valjda ozbiljno?!“
„Ozbiljan sam.“
„Jenna, shvati da će se on sada previše brinuti za tebe i držati te pod kristalnim zvoncem!“ –rekao je Kevin.
„Upravo tako!“ –ljutito ga je pogledao. „I ubit ću te ako joj naudiš još jednom!“
„Oprosti...“ –dignuo je ruke i popeo se stepenicama na kat.
„Austin, ne misliš ozbiljno, jelda?!“ –nastavila je ona.
„Mislim, Jenna!“ –prekrižio je ruke.
„Mislila sam da vampiri ne idu u školu!“
„Vampiri koji su odavno završili školu ne moraju ići, a ako se ne varam ti nemaš ni osmanaest godina i trebaš maturirati!“
„Nije fer!“
„Trebaš se obrazovati, Jenna!“
„Ne ponašaj se ko mama!“
„Dok si sa mnom, ponašat ću se kako ja želim, jasno?!“
Jenna je ljutito prekrižila ruke na prsa, odmahnula je glavom i pogledala na drugu stranu.
„A prije više od tri tjedna si mislio da će ti ona praviti probleme!“ –nasmiješio se David, a Austin ga je pogledao krajičkom oka. „Sada ih ti njoj praviš!“
„Ne pravim joj. Samo se brinem o njoj!“ –nadodao je Austin. „Pokaži joj gdje je njena soba! Za pola sata budi dole jer idemo kupovati novu odjeću za tebe.“
Slegnula je ramenima i pratila Davida kako se penje stepenicama prema katu. Hodali su sve do drugog kata, oglancanim drvenim stepenicama, pa je David spustio stepenice koje su vodile na krov i popeo se gore, a ona ga je nastavila pratiti. Soba u kojoj se nalazila je bila jako lijepa i čista, a začudila se zbog toga pošto nije mogla vjerovati kako muškarci mogu održavati kuću tako čistom.
„Ne brini se.“ –rekao joj je David. „Ne čistimo mi!“
„Kako si znao da mislim na to?“ –zbunjeno se okrenula prema njemu.
„Pretpostavljao sam.“
„Tko čisti onda?“
„Čistačica koju plačamo svaki mjesec.“
„Znači... Namjeravali ste se ponovno vratiti ovdje?“
„Da. Znali smo da će jednom doći do komplikacija, pa smo ju morali održavati!“
„Lijepo od vas.“
„Idem ja sad dole, pa se vidimo za pola sata.“
„U redu. Vidimo se!“
David joj se nasmiješio, pa je izašao iz sobe i zatvorio vrata, a Jenna je uzdahnuvši sjela na krevet. Legla se i počela buljiti u strop razmišljajući. Pitala se kako će biti prvi školski dan u novom gradu i drugoj školi, kad je nastava trajala već mjesec dana. Znala je da će joj biti teško, pa je odlučila ne brinuti se oko ičega i udaljiti se od svih učenika kako ih ne bi preplašila svojim izgledom ili slučajno se zbližila s njima, pa se morala iznenadno udaljiti od njih. Bojala se novih veza, radilo se o prijateljskim ili ljubavnim, jer nije htjela zaboraviti druge prijatelje niti upoznati novu ljubav nakon Rogera. Razmišljala je i o tome kako vampiri više ne mogu osjetiti osjećaje, pa će joj biti lakše kloniti se dečkiju iako je znala koliko bi joj osjećaji mogli nedostajati.