Jenna je sjedila na krevetu, skvrčenih nogu, a glava joj je bila naslonjena na koljenima. Nije mogla maknuti onaj tužni pogled, a oči su joj bile crvene i natečene od silnog plakanja. Iako su je uvjeravali da će sve biti u redu, da će se Trey ponovno vratiti kao običan dečko kad pronađu vampira i ubiju ga, nije mogla prestati plakati jer se osjećala krivom što se udaljila od njega i dopustila ostalim vampirima da ga pronađu, pretvore u jednog od njih. Osjećala se užasno, jadno jer više ne osjeća njegov miris. Kad ga je ugledala, nije osjetila miris ljudskog bića i onog kakvog je prije bio. Imao je isti miris kao i oni, vampiri... Razmišljala je što treba učiniti, kako da ga makne od njih i ponovno vrati kao normalnog dečka. Nije smjela dopustiti da i dalje živi kao oni, da ubija ljude, što ona nije činila, a njemu je to već bilo u krvi zbog zlobnih vampira. Znala je da mora pronaći Kohipa što prije, trebala ga je ubiti i vratiti Treya kakvog je prije bio.
Začula je udaranje vrata, pa se dignula sa kreveta i prišla prozoru. David i Kevin su izlazili iz auta kojeg su parkirali ispred kuće. Podignula je pogled prema sivom nebu. Podsjećalo ju je na njeno srce. Bilo je ledeno, tužno, usamljeno, bez otkucaja... sivo.... Odmahnula je glavom i spustila pogled, pa ljutito stisnula šaku i prošla kroz staklo prozora. Rasplakala se ponovno. Bol i pritisak kojeg je osjećala u glavi je bio prejak i nije ga mogla podnijeti, nije mogla podnijeti da Trey nije dečko kojeg je poznavala. Povukla je ruku koja je krvarila, a krv je kapala polako na pod sve dok posjekotine nisu nestale.
Uzdahnula je i krenula prema vratima, pa ih je otvorila i izašla iz sobe, spuštajući se niz stepenice. Otvorila je vrata u kojoj je ležala djevojka koju su dan prije izvukli iz šume, a kraj nje se nalazio Austin. Djevojka se začudila. Njen brat je proveo cijeli dan i noć uz nju, pazeći da se ne ozlijedi i da ne pati previše i osjećala se pomalo ljubomorno pošto nju nije zavolio i mrzio ju sve dok nije saznao da su braća.
Djevojka se proderala i počela je drhtati, a Jenna je šokirano gledala u nju. Nije se mogla pomaknuti pošto se prisjetila kako je bilo s njom prije godinu dana i kako ju je sve ono ubijalo.
„Izdrži, mala!“ –Austin se podignuo sa stolice, uhvatio ju za ruku i nježno ju podragao po licu.
Jenna je odmahnula glavom i prekrižila ruke na prsa, a on se okrenuo prema njoj. Spustila je pogled, okrenula se i udarila vratima kad je izašla iz sobe. Bila je bijesna na njega jer prema njoj nije osjećao ništa kad je počela živjeti s njima, a primjetila je kako drugačijim pogledom gleda u onu djevojku. Austin je zbunjeno gledao u zatvorena vrata, pa je odmahnuo glavom i nastavio gledati u onu prekrasnu djevojku. Bila je blijeda, a smeđa kosa joj je prekrivala lice. Odmaknuo joj je kosu i podragao ju po licu. Primjetio je kako ga gleda, pa se nasmiješio.
Jenna se spustila niz stepenice i zastala je kad je vidjela Kevina i Davida kako ulaze u kuću.
„Nisam znala da još niste došli.“ –rekla im je. „Vidjela sam vas prije desetak minuta ispred kuće!“
„Zadržali smo se sa susjedima.“ –uzvratio je Kevin. „Austin?“
„A gdje bi mogao biti?!“ –prekrižila je ruke, spustila se do njih i krenula u dnevni boravak.
„Kod one cure je?“ –upitao je David.
„Pa rekla sam ti!“ –odmahnula je glavom. „Gdje bi drugdje on mogao biti?!“
„Ljuta si?“ –pogledao ju je Kevin.
„Nisam.“ –odgovorila je, sjela na trosjed i upalila televiziju.
„Idem provjeriti kako je ona cura.“ –uzvratio je David i izašao je iz dnevnog boravka.
„Ajde, Jenna, lijepo mi reci u čemu je sada problem.“ –nasmiješeno joj se obratio Kevin.
„Ma u ničemu, vjeruj mi!“ –odmahnula je glavom.
„Jenna, nisam ti ja od jučer. Tužna si zbog Treya?“
„Jesam.“
„Slušaj... Rekao sam ti da si ga morala ugristi kad je bilo vrijeme za to. Sada bi bio s nama!“
„Kevin, nisam htjela da ima istu glupu sudbinu kao i mi!“ –uzvratila je ljutito. „Užasno je nemati srce, nekoliko dana tjedno piti krv, ne izlaziti na sunce... Ne volim svoj život, a pogotovo nebi voljela da on živi kao i mi!“
„Pa vidiš što mu se sada desilo?!“ –odmahnuo je ljutito glavom. „Bolje da je bio s nama, nego s njima! Jenna, on te se uopče ne sjeća, shvaćaš li ti to!?“
„Sjetit će me se, vidjet ćeš!“ –ljutito će Jenna. „Mora me se sjetiti! Znam da mu je i dalje stalo, da je osobi koju sam ja poznavala još stalo do nas i da ona živi u njemu, samo ga trebam pronaći i prisjetiti ga za to!“
„Možeš nastradati.“
„Boli me briga!“
„Riskirala bi svoj život da ga spasiš?!“
„Da, jer ga previše volim, Kevin! Moram ga spasiti. Moram barem pokušati jer me treba! Znam da me treba i da želi da ga spasim!“
„Jenna, k vragu...“
„Moramo što prije naći Kohipa i srediti ga!“
„Jenna, nije ti to tako lako!“
„Odustat ćeš?!“
„Ne, ali...“
„Blizu nam je, Kevin! Neće pobjeći. Ovdje ima previše ljudi koji vjeruju u one glupe legende, ali opet će se pronaći osoba koja će izaći iz kuće! Doći će po njih i...“
„Smiri se, molim te. Možeš se razočarati!“
„Znaći da ne želiš ponovno biti normalna osoba!“
„Ma kako to možeš pomisliti?!“
„Pa kukavica si!“
„Prekini! Još si nova u ovome i trebaš shvatiti da nije sve tako lako!“
„Ja neću odustati, Kevin!“ –proderala se ljutito. „Nikada! Moram spasiti Treya, puno njih koji su vampiri i nas. Ako ti želiš odustati, odustani, ali ja neću, jasno?!“
Kevin je šokirano i otvorenih ustiju gledao u nju pošto nije znao što reći. Djevojka se okrenula i ljutito izašla iz dnevnog boravka u kojem je David pokušavao ući. Djevojka ga je gurnula i potrčala na kat, a on je pogledao u prijatelja s upitnim izrazom lica. Kevin je odmahnuo glavom i pogledao u televiziju i dalje razmišljajući što bi mogao reći prijateljici iako se nije mogao sjetiti ničega.
Jenna je ljutito otvorila vrata sobe, zalupila njima i bacila na pod sve što je ugledala pred sobom. Bila je ljuta, živčana, povrijeđena... Htjela je sve srediti odmah, htjela je da sve bude kao prije, ali nitko se nije trudio srediti stvari i to ju je užasno živciralo, toliko ljutilo da je poželjela ubiti samu sebe kako bi skratila muke. Primjetila je na podu okvir, pa se sagnula i okrenula ga. Gledala je u sliku Clarka, Monice, Treya i nje na izletu. Nasmiješila se. Tada je bila presretna, vesela, uvijek nasmiješena i radovala se svakom izlasku s njima, a onda je sve to nestalo. Osjetila je suze na licu i polako su padale na sliku. Uzdahnula je, sjela na poda i ponovno se rasplakala. Znala je da ništa nije trebalo biti onako, da je sve trebalo biti odlično, lijepo, mirno i da nitko od njenih prijatelja nije trebao biti povrijeđen. Nitko od prijatelja i nije bio povrijeđen, ali bila je njena ljubav....