Jenna je ležala na krevetu satima, danima...
Svako toliko bi joj David donio čašu krvi kako bi popila i prestala biti gladna. Na početku nije htjela to prihvatiti, nije htjela prihvatiti da mora piti krv kako bi preživjela, ali morala je kako nebi napadala ljude i pretvorila ih u ono što nitko nije želio biti.
Dignula se sa kreveta nakon što joj je dosadilo samo se izležavati i prošla je kraj ogledala. Iako je zakoračila prema vratima, vratila se natrag i stala ispred velikog ogledala, na kojem je otkrila da se nešto čudno dešava s njom. Dok se promatrala je razmišljala o tome kako uopče ne poznaje osobu koju je gledala. Nije znala što je ona, tko je... Htjela je biti ponovno ona stara Jenna, htjela je imati nasmiješeno i rumeno lice, kristalne tamne oči koje su svijetlucale i u mraku kad je bila sretna, vesela.
Ona osoba više nije postojala. Gledala je blijedu djevojku duge crne kose i rupe u očima. Razbijesnila se i ljutito udarila u ogledalo rukama. Ogledalo je pucalo od poda, pa na gore i palo je na pod, a niz njene ruke je klizila tamna crvena krv. Gledala je svoje porezane ruke. Inače se bojala krvi i večinom je padala u nesvijest, ali u onom trenutku joj je boja krvi godila. Posjekotine su nestale kao i ubodi na vratu. Uzdahnula je, odmahnula glavom i otvorila vrata sobe, pa je izašla iz nje i prolazila tamnim, dugim hodnicima koje je mrzila. Nije htjela biti ondje, ali znala je kako je samo to mogući način da ponovno postane običan čovjek i da ne ubija ljude po gradu.
Zvukovi su je vodili prema dnevnom boravku. Zakoračila je u njemu i zakočeno je zastala. Televizija je bila upaljena, a Austin je toliko zamišljeno gledao u nju da nije ni čuo kako je Jenna stajala metar iza njega.
Vidjela je svoju sliku na ekranu i suze su joj došle u očima. Znala je da njena majka paničari i da ju traži posvuda kao i njen otac. Znala je da je mama doživjela sigurno još jedan živčani slom kao i kad je saznala da joj je sin nestao. Nije joj željela to učiniti, ali nije ni razmišljala o svojim roditeljima, prijateljima otkad je saznala što se s njom dešavalo.
Čudni zvuk je izašao iz njenih ustiju, pa se Austin naglo okrenuo prema njoj i dignuo sa trosjeda. Gledao ju je očima punih čuđenja, a ne više ljutitim, grubim i bezosjećajnim.
„Ti si Jenna Collon?“ –upitao ju je, a ona je klimnula glavom zbunjeno gledajuću u njega jer nije očekivala da će ikada biti tako dobar prema njoj pošto nisu danima pričali. „Roditelji i prijatelji te traže!“
„Znam...“ –uzdahnula je Jenna. „Koliko je prošlo otkad sam s vama?“
„Dva tjedna, mislim.“
„O, ne... Mama će ponovno poludjeti!“
„Zašto?“
„Kad je meni bilo šest godina, nestao mi je brat od devetnaest. Tata i mama su činili sve da ga pronađu, ali ništa od toga. Proglasili su ga mrtvim iako nije bilo dokaza da ga je netko ubio jer mu nisu pronašli tijelo! Tata vjeruje kako im se više nije dalo tražiti, ali angažirao je dosta istražitelja kako bi ga pronašli, ali njemu ni traga. Mama se nikada nije oporavila i uvijek me držala pod staklenim zvoncem! Razumijem ju. Vjerojatno bi se i ja toliko brinula za jedino dijete!“
„Tvoji roditelji su Patricia i Walter Collon?“
„Da. Kako znaš? Rekli su na televiziji?“
„Ne.“ –odmahnuo je glavom. „Ja sam tvoj brat Austin, Jenna!“
Jenna je šokirano gledala u njega i prisjetila se zbog čega joj je njegov glas, njegova pojava bila tako poznata. Nije znala što učiniti u onom trenutku, da li ga zagrliti ili ostati ukočeno kao što je i cijelo vrijeme bila. Bila je pomalo i preplašena jer nije znala kako bi se mogla ponašati. Pronašla je brata koji joj je nedostajao, kojeg se malo, čak i premalo sjećala, ali... što napraviti onda? Kako se ponašati?!
Austin niti nije znao što treba učiniti u onom trenutku, pa ju je promatrao opuštenih ruku čekajući da ona nešto kaže, ali Jenna nije dolazila do riječi jer nije mogla pošto ju je nešto kočilo.
Začudili su korake kako idu prema dnevnom boravku, pa su se okrenuli i ugledali Kevina i Davida kako ulaze pričajući. Dečki su se okrenuli prema njima pomalo zbunjeno jer su osjećali laganu nervozu i tišinu i zraku.
Austin je odmahnuo glavom i, ubrzanim korakom, izašao iz dnevnog boravka. Jenna je željela nešto reći, zaustaviti ga, ali nije mogla pošto jednostavno nije znala kako bi se mogla ponašati prema njemu. Skoro dvanaest godina ga nije vidjela, jedva ga se sjećala, ali slike su uvijek pomagale prisjetiti ga se svako toliko jer je to željela. Željela se sjećati brata, a sada kad ga je pronašla shvatila je kako je on vampir i zbog toga joj riječi nisu izlazile iz usana.
„Što se dogodilo?“ –upitao je David.
„Kladim se da su se ponovno posvađali.“ –Kevin je pogledao u nju, prošao kraj nje i skočio na trosjed promjenivši Vijesti sa daljinskim.
„Nismo!“ –rekla je ona i sjela nasuprot njega.
„Niste?“ –zbunjeno će on.
„Niste?“ –dodao je David. „Sigurna si da pričaš o Austinu!“
„Sigurna sam.“ –klimnula je glavom i malo se nasmiješila. „Saznala sam... Ovaj... Ma... Saznala sam...“
„Da?“ –uzvratili su oboje.
„Saznala sam da je Austin zapravo moj brat!“ –odgovorila je Jenna i duboko uzdahnula.
„Molim?!“ –uzviknuli su Kevin i David istovremeno.
„Pa... Vi biste trebali znati kako stvari idu!“ –slegnula je ramenima.
„Znamo kako stvari idu.“ –rekao je Kevin. „Austin je godinama odlazio kod svoje obitelji kako bi gledao u njih i čuvao, ali znao je da više ne pripadna ondje, pa se samo okrenuo i otišao!“
„Ne razumijem zašto nam se nije javio!“ –odmahnula je glavom.
„Tvoga brata sam pronašao na samrti i jedva ga uspio pretvoriti u vampira.“ –započeo je David. „On... Pa... Mislim da ti je Kevin rekao kako je Austin mislio da vam više ne pripada!“
„Pogriješio je!“ –uzviknula je. „Svi smo ga tražili... Trebali smo ga, a on je bio sebičan i razmišljao samo na sebe!“
„Čekaj, čekaj...“ –Kevin je zamahnuo daljinskim ispred njenog lica. „Misliš da je Austin sebičan?“
„Da i to jako!“
„Varaš se. Što biste rekli da se pojavio kod vas ovakav? Postao je vampir, curo!“
„Ime mi je Jenna, btw!“
„Dobro, Jenna, svejedno!“ –mahnuo je rukom. „Austin više nije bio običan čovjek jer ga je vampir ugrizao, a David i ja smo mu spasili život time da smo ga pretvorili u vampira, a ne pustili da umre!“
„Mislim da je ovako najbolje, Jenna.“ –rekao je David. „Uostalom... Tražili smo Kohipa godinama, a i dalje ga tražimo samo kako bismo mogli postati obični ljudi, ponovno, i tako nastavili svojim životom!“
„To ne mjenja stvar, David!“ –prozborila je ljutito i bijesno. „Trebao nam se javiti. Barem meni! Netko od nas je trebao znao da je živ, da nije umro, ali ne, on je bio previše sebičan da razmisli o ostalima!“
Ljutito se dignula sa trosjeda i izašla je iz dnevnog boravka, a Kevin i David su se okrenuli za njom. Kevin je pogledao u Davida i odmahnuo glavom dok je ovaj drugi uzdahnuo i skrenuo pogled na televiziju poput prijatelja.
Jenna je otvorila vrata svoje sobe, bjesno ih zalupila i počela hodati gore – dolje po njoj pokušavajući se smiriti, ali znala je kako joj ništa neće pomoći. Bila je bjesna na Austina što se nikada nije javio iako je bio živ, a svi su se brinuli za njega, plakali nad njim. Bio je sebičan i bezobrazan jer nije razmišljao o svojoj obitelji i prijateljima.
Odjednom se zaustavila i pogledala kroz prozor. Vani je bilo mračno, pa je mogla gledati mjesečinu. Iako je bila ljuta na brata, osjećala se sretno što ga je pronašla. Smirila se pošto je znala kako bi nemoguće bilo da se pojavio kod njih doma, a više nije bio običan čovjek, nego vampir. Trebala je čuti i priču s njegove strane, osjetiti i poslušati kako se on osjećao, ali bilo je to pomalo teško za nju jer se nije znala ponašati kako treba prema njemu niti nije znala što bi mu mogla reći kad započnu razgovor.