Jennine kronike: Ledeno srce - 4. poglavlje
Bojala se onog osjećaja. Podsjećao ju je na svakodnevne snove i zbog toga se užasno bojala. Imala je osjećaj da mora što prije nestati iz one ulice, stići kod kuće i tek tada bi se osjećala i bila sigurna da joj se ništa neće dogoditi, što u onom trenutku nije osjećala.
Pokušala se opustiti i ne razmišljati i tome, a to joj je uspjevalo jer joj se Roger motao po mislima. Još nije mogla vjerovati da ju je prevario, da ju nije volio toliko koliko je govorio jer inače se ne bi dogodilo što i one večeri, a dogodilo se upravo ono čega se najviše bojala. Užasno se bojala prevare. Govorila mu je sve to, a vjerovala je njegovim riječima, koliko je bila glupa. Odmahnula je glavom. Znala je i silila se ne razmišljati preivše o njemu, o ničemu... Trebala se prisiliti nastaviti dalje sa životom iako je znala da će biti teško pošto dvije godine veze nije bilo malo i znala je koliko ga je voljela, koliko je često mislila na njega, a onda je sve morao upropasiti. Morao je uništiti svu ljubav koju je osjećala, imala u grudima. Razmišljala je o tome kako, najvjerojatnije, više neće biti ista osoba jer joj je previše bilo stalo do njega, a on ju je povrijedio. Osjećala se kao da joj je netko slomio srce na pola, kao da nikada više neće moći biti zacijeljen.
Začula je čudi krik iza sebe i okrenula se. Čovjek joj je bio sve bliže, pa je odlučila ubrzati korak jer su je strah previše uhvatio. Knedla joj se pojavila u grlu. Bojala se osjećaja koji joj je prolazio kroz tijelo. Nije ga htjela osjećati, htjela ga je pod hitno izbaciti iz sebe, ali nije mogla. Trebala je pobjeći, sakriti se, ali pomišljala je kako je ono možda samo normalan čovjek koji je, slučajno, odlazio istim putem kao i ona.
„Curo!“ –uzviknuo je.
Ne, nije bila normalna osoba koja je hodala istim putem. Tražio je nju. Morala je nestati, morala se sakriti. Potrčala je. Bolilo ju je briga ako će izgledati poput luđakinje koja, u ponoć, bježi od osobe koja je, vjerojatno, htjela znati razlog zbog kojeg se preplašeno okreće iza sebe kad čuje čudne glasove. Htjela je samo nestati odandje jer se bojala za svoj život. Bojala se da se njen san ostvaruje, ali najgore od svega je bilo što se budila uvijek u istom trenutku, kad je vidjela osobu, a nije znala što bi se dalje moglo dešavati s njom.
Trčala je i bježala što je brže mogla. Duboko i teško je disala, a u daljini je čula ubrzane korake iza sebe, pa je trčala brže nego inače. Znala je da se treba sakriti, spasiti kako joj se san nebi ostvario. Nije poznavala što bi se moglo dogoditi nakon što se susretne, oči u oči, s obom koja ju je ganjala godinama u snovima, pa je htjela nestati kako se nebi suočila sa svojim največim strahom i nočnom morom.
Okrenula se. Čovjeka više nije bilo iza nje, pa je odahnula i prislonila ruku na srce koje joj je umalo iskočilo iz prsa. Osjećala se sigurnije kad ga nije vidjela ispred sebe. Vjerojatno je odustao pratiti ju kad je shvatio da se neće tako lako zaustaviti i da bi ju trebao pustiti na miru. Okrenula se i udarila u nekoga, pa se spotaknula na pod. Podignula je glavu. Nije mogla biti istina. Nije mogla vidjeti čovjeka iz sna ispred sebe. Bila je šokirana. Promatrala je blijedog visokog dečka u ranim tridesetim godinama. Njegova crna, pomalo duga kosa bila je lijepo uređena s gelom, a tamne oči, koje nisu imale sjaja, nisu prestajale gledati u nju.
Bojala se osjećala koji joj je prolazio kroz tijelo dok ju je neprestano gledao. Nije ni trepnuo, a niti prozborio išta. Samo ju je promatrao. Gledao ju je kao lovinu, kao nešto što je tražio cijelo vrijeme, a djevojka je to znala. Osjećala je po njegovom pogledu i prisjetila se i sna. U onom trenutku bio se uvijek prekinuo. Bojala se jer nije znala što je slijedilo nakon toga.
Pomalo nesigurno se dignula sa poda, ne skidajući pogled s njega, kao niti on s nje. Podignula je torbicu sa poda, protresla je crnu minicu, koja je bila bijele boje zbog pada i prašine sa poda, pogledala još jednom dečka ispred sebe, te se okrenula i, dok su joj noge klecale i drhtala je od straha, nastavila je svojim putem nadajući se da je onaj dečko neće ponovno pratiti.
Odjednom se, nitokuda pojavio on ispred nje, s toliko velikom brizinom, koju nije mogla ni vidjeti. Udarila ga je torbicu, pa šakom, te je počela trčati. Osjećala je hladnoću kad ga je dodirnula. Bio je leden i izgledalo je kao da nema cirkulacije, ali nije se previše obazirala na to. Htjela je pobjeći i nestati što prije kako joj nebi naudio, ali odjednom je osjetila bol na vratu i udarac u zidu. Ponovo je pala na pod i, polako, je podignula glavu. Vidjela je dečka kako gleda u nju.
„Upo...“ –nije ni stigla proderati se, kako bi joj netko pomogao.
Dečko ju je uhvatio za grlo, podignuo ju s poda i nekoliko puta udario njome o zid. Osjećala je da krvari iz glave, a bol koja joj je prolazila po leđima je bila nepodnošljiva. Nije imala snage niti proderati se kako treba. Trebala je pomoć, nekoga da ju spasi, ali nije imala glasa. Primjetila je kako dečko prilazi, polako prema njoj. Primjetila je nešto. Imao je velike očkanje. Nije mogla biti istina, nije se moglo raditi o vampiru. Mora da je samo sanjala, ali onaj osjećaj je bio nepodnošljiv. Osjetila je ugriz. Nije se mogla derati jer joj je stavio ruku na usta, ali bol je bila prejaka. Osjećala je da gubi svijest zbog boli. Nije ju mogla podnijeti i htjela je da odmah prestane. Otrov je polako ulazio u njeno tijelo, a tada se osjećala još gore. Osjećala je kao da bi mogla eksplodirati, umrijeti istog trena i htjela je umrijeti kako bi ona bol nestala. Nije mogla preživjeti, nije mogla ni disati, a kamoli shvatiti što se u onom trenutku događalo. Vidjela se kako leži na hladni beton u lokvi krvi. Krajičkom oka je primjetila kako u onaj dečko promatra. Usne i brada su mu bile krvave, a onda je pala u nesvijest.
Dečko se dignuo i polako udaljio od nje, ali, kad je već bio dovoljno daleko se zaustavio. Odmahivao je glavom i stavio ruke na nju. Nije mogao vjerovati što je upravo bio učinio, ne nakon što se njegova obitelj i on dogovorila da neće tako funkcijonirati. Uzdahnuo je i, velikom brzinom, se stvorio kraj Jenninog tijela. Podignuo ju je sa poda. Morao ju je povesti sa sobom jer je učinio pregadnu i preveliku pogrešku kako bi je pustio na cestu da umre. Morao ju je učiniti jednom od njih. Trebala je postati vampirica.
Njeno tijelo je bilo još toplo. Topla krv je tekla još u njemu, a srce je i dalje otkucavalo iako puno brže nego inače, kod normalnih ljudi.
Vampir je jurio dubokom, tamnom šimom koja je izgledala kao da nema kraja. Lagani vjetar je mrdao granje i stvarao čudne zvukove koje bi, inače, normalne ljude plašili, ali njemu je sve to bilo normalno. Približavali su se kući iz koje je dopiralo malo svijetla. Znao je da njegov povratak neće proći najbolje.
Jenna je polako otvaralo oči. Bol je popuštala, ali svakih tri minute bi se vračala i postajala sve jača. Pogledala je kuću. Bila je jako čudna, tamna, pomalo stravična i bojala se za svoj život jer nije znala što bi joj se mogao desiti.
Počela se tresti, u jednom trenutku, i teško disati. Nije mogla stići do zaraka zbog glupe i proklete boli. Htjela je da prestane, ali nije. Jaki i bolni trnci su joj prolazili kroz tijelo, a suze su klizile niz lice. Pokušavala je disati, pokušati dohvatiti malo zraka kako bi umirila ubrzane otkucaje srca, ali bilo je nemoguće. Bol je bila prejaka i nije popuštala.
„Smiri se....“ –rekao joj je tiho, a čak i nježnim glasom, onaj dečko. „Proći će uskoro!“
Čula je šrkipanje starih vratiju i ubrzane korake. Znala je da ju onaj dečko nekamo vodi. Htjela je znati gdje, ali ponovno je počinjala gubiti svijest.
„Što si to učinio?!“ –začula je drugi muški glas, koji joj je zvučio jako poznato, a i mlađe od osobe koja ju je držala u naručju.
„Austin, što se dogodilo?!“ –javio se drugi, također, mlađi glas. „David, ne! Bože, David!“
Bile su to zadnje riječi koje je čula jer je bol bila prejaka i onesvijestila se.
