One večeri je Jenna sjedila kraj prozora i bez prestanka promatrala zvijezdano nebo i puni mjesec.
To ju je jako posjećalo na kuću i na to kako je znala sjediti kraj prozora i satima samo promatrati okolinu koja ju je okruživala. Kao inače, prozor kojeg je gledala, ju je smirivao i onu večer. Slušala je ćukove i čvrce kako se glasaju u daljini i osjećala se pomalo tužno.
Razmišljala je o tome kako je postala vampirica i morala ostaviti prijašnji život iza sebe iako to nipošto nije željela. Znala je koliko se svi brinu za nju, a vjerojatno i Roger iako ju je prevario. Pitala se hoće li ikada, ponovno, vidjeti svoju obitelj i prijatelje i hoće li ponovno uživati u svom normalnom životu.
Dignula se sa kamenog zida kraj prozora i izašla iz sobe. Kuća je bila tiha i nikakvi zvukovi nisu odjekivali njome, pa je uhvatila priliku i požurila korak prema kuhinji. Sjetila se kako je ondje ugledala telefon, pa je ušla u kuhinju. Smrdila joj je previše po ljudskoj hrani, pa je zgrabila bežićni telefon sa zida i krenula prema dnevnom boravku samo kako bi se što prije udaljila od užasnog smrada. Utipkala je broj mobitela i pričekala da se osoba, koju je nazvala, javi.
„Da?“ –javio se Karryn glas s druge strane slušalice.
„Hej...“ –progovorila je Jenna. „Ja sam...“
„Jenna?!“ –uzviknula je Karry. „Pa gdje si ti? Tražimo te već dva tjedna!“
„Znam!“
„Dobro si?“
„Jesam!“
„Roger je izgubljen i shrvan! Krivi se za tvoj nestanak!“
„Nisam nestala zbog njega!“
„Nego?“
„Obečaj da ćeš javiti mojima da sam dobro!“
„Obečajem, ali gdje si?! Zašto se ne vratiš doma?!“
„Voljela bih, ali ne mogu. Moram...“
Pala je linija. Jenna je pogledala u telefon i uzdahnula. Iako joj nije uspjela reći kako je dobro i kako će se uskoro vratiti kod kuće, bila je sretna što se čula s njom i uspjela joj reći što treba javiti njenim roditeljima. Poznavajući Karry, već je bila na putu do njenih roditelja. Radovala se što će njeni roditelji da je ona u redu, ali zabrinjavalo ju je to što će ju sigurno nastaviti tražiti.
Okrenula se i ugledala Kevina iza sebe kako drži kabel telefona u ruci. Predpostavljala je kako je čuo njihov razgovor i da je zbog njega pala linija. Nije izgledao sretno. Bio je bjesan, ljut, a ona se preplašila njegovog izraza lica, pa je napravila korak u nazad. Kevin je podignuo ruku i udario ju je snažno po licu, zbog čega je djevojka pala na pod i proklizila do zida kraja hodnika, udarivši glavom od zid. Pokušala se podignuti, ali gubila je ravnotežu od snažnog udarca. Vidjela je Kevina kako juri prema njoj, pa ju je uhvatio za majicu i podignuo sa poda, udarivši je još jednom u zid, snažnije nego prvi put.
Bolovi su bili sve jači, a on nije prestajao. Odjednom se netko stvorio kraj njih, uhvatio Kevina za ruke i odgurnuo ga od nje, a Jenna je pala na pod. Podignula je pogled i ugledala Austina ispred nje kad je protresla glavu kako bi joj se naštimao vid.
„Dobro si?“ –kraj nje je stajao David koji joj je pomagao da se digne.
„Da.“ –odgovorila je Jenna. „Sve je u redu.“
„Jesi li ti normalan?!“ –David je onda ljutito pogledao u Kevina, koji se dizao bijesno sa poda.
„Jeste li vi normalni?!“ –proderao se Kevin. „Zbog cure ćemo nastradati!“
„Sigurno nije tako strašno da ju ideš udarati!“ –ljutito će Austin, pomalo režajući i pokazivajući zube.
„Nazvala je nekoga!“ –proderao se.
„Koga si nazvala?“ –upitao je David, a Austin se okrenuo prema njoj.
„Prijateljicu.“ –uzdahnula je Jenna. „Samo sam htjela neka javi mojima da sam dobro!“
„Vidite?!“ –nastavio je Kevin. „Zbog male ćemo imati probleme! Vjerojatno nas murja već traži!“
„Ne diraj ju više, oke?!“ –zaprijetio je Austin režajući na njega i ljutito pokazivajući svoje duge očkanje. „Pogriješila je što je nazvala, ali ovako se roditelji neće previše brinuti za nju! Jenna, nemoj da...“
Jenna se isključila u onom trenutku. Nije se više nalazila s njima i bila je ukočena zbog toga pošto nije znala što se dešavalo. Nalazila se izvan kuće i promatrala je šumu. U daljini je čula policijske sirene. Znala je da dolaze po nju, da su je pronašli, ali nije mogla shvatiti što se dešavalo.
„Jenna!“ –proderao se David i prodrmao ju je, a ona ga je pogledala. „Jesi li dobro?“
„Murja dolazi!“ –rekla je ozbiljno.
„Vidite?!“ –prozborio je Kevin i odmahnuo glavom.
„Kako znaš?“ –upitao je Austin začuđeno.
„Imala sam nekakvu viziju.“ –uzvratila je Jenna. „Udaljeni su samo nekoliko minuta od kuće. Moramo pobjeći!“
Klimnuli su glavom. David je povukao djevojku sa sobom. Trčali su kućom što su brže mogli. Jenna je primjetila kako silaz niiz stepenice kojima nikada nije odlazila. Kevin je otkrio plahtu ispod koje se nalazio veliki crni Jean. Austin je rukom razbio garažu, pa su poskočili u auto, a David je morao povući Jennu s njima pošto je bila zbunjena i nije znala što što treba učiniti.
Austin je vozio automobil. Nagazio je na poapučicu gasa i brzo su izjurili iz garaže. Jenna je gledala s prozora kuću od koje su se udaljavali i razmišljala o tome što bi se dogodilo da je pričekala policiju i da su je pronašli. Znala je kako bi svi primjetili da nije dobro, a i bojala se sunca pošto je znala da se može zapaliti.
„Gdje idemo?“ –upitala je Jenna Davida.
„U Winkonu.“ –odgovorio joj je.
„Gdje je to?“
„U Kanadi!“ –prozborio je Austin.
„Kanada?!“ –zbunjeno će ona. „Zašto idemo tamo?“
„Imamo kuću u Winkenu.“ –rekao joj je Kevin. „Nekoliko godina smo živjeli tamo. Grad nije uvijek sunčan nego oblačan i tmuran, pa lakše možemo živjeti bez straha sunčevih zraka!“
„Aha...“ –klimnula je glavom. „Odlično...“
„Nisi sretna?“ –upitao ju je Austin.
„Kako ću biti sretna kad se moram udaljiti od svega?“ –Jenna je odmahnula glavom. „Ne želim... Jednostavno se ne mogu udaljiti od ovog grada i države jer sam ovdje imala sve, a ovako... Ovako sam... nitko!“
„Navikni se, Jenna!“ –rekao je Kevin i pogledao ispred sebe.
Jenna je odmahnula glavom, nagnula se na stražnje sjedalo automobila i okrenula glavu prema prozoru. Nije mogla vjerovati da se upravo rastaje iz Akana's citya jer je ondje živjela skoro osamnaest godina, tamo su joj bili prijatelji i skoro cijela rodbina, a sada je morala napustiti sve i samo tako nestati. Nedostajat će joj svi i bojala se udaljenosti od njih, ali razmišljala je o tome kako je to najvjerojatnije nužno kako im ne bi naudila i pokušala pronaći glavnog vampira, ubiti ga, pa ponovno postati običan čovjek, što je i željela. Nije mogla živjeti s tom idejom da će biti vampirica cijeli život jer je htjela nastaviti svojim normalnim životom, kao obična djevojka i s rumenim licom, te s otkucajima srca.
Uzdahnula je pitajući se što će učiniti dalje sa svojim novim životom i kako će ju građani grada u kojem je odlazila prihvatiti. Zapravo, razmišljala je o tome kako možda i nebi trebala izlaziti niti upoznavati ikoga kako se nebi vezala i onda morala bježati od policije kao što je i u rodnom gradu morala učiniti.